Poučne priče

 Između sna i jave: Lijepo ponašanje priča najljepše priče

Lejla ima malo više od trideset ljeta. Ne vraća se često u prošlost osim kad je primorana.

Ne pamti dobro datume i sve što je u vezi s brojevima. Nije da ne može, nego se ne trudi, opterećuje je to. Ali, nikada nigdje ne kasni. Snove rijetko sanja i kad ih snuje, buđenjem ih zaboravlja.

Jutros je Lejla ustala mnogo sretna. Rijetko se desi, al’ je sanjala san,  i još ga se sjeća.

„Nije trajao dugo, ali je bio tako upečatljiv i i ostavio je na mene jak dojam“, govorila je svojoj prijateljici koja je bila s druge strane slušalice.

I dok joj je počela kazivati san, prijateljica je prekinu: ,,Upali televizor i pogledaj udarne vijesti, ali odmah. ” Lejla je odmah upalila televizor  i zaboravila  istog trenutka na svoj san. Ovoga puta svjesno.  Novinar je izvještavao o  Siriji, o broju poginulih   i zatrpanih među kojima su najviše majke i djeca. Suze su navirale same na oči i tekle niz njene jedre obraze, ne zaustavljajući se. Tiho je prozborila, jecajući: „San će ostati samo san.

Naša stvarnost je drugačija. Mi, ljudi, kreiramo je svojim ponašanjem i sve dok se ne promijenimo, sami zbog sebe, želeći svakom drugom biću pored nas jednako dobro kao i sebi, uvijek će biti ratova, zla i nesreća. Prošlost je za nas  velika opomena.  Tako je barem ja doživljavam. Zato se neću samosažalijevati, a niti svetiti.  Pamtit ću. Učit ću i upotpunjavat ću svoju ličnost cijeli svoj život, tako mi vjera moja traži. Vjera moja je islam, Gospodar  moj  je Allah  i Muhammed, a.s,  Božiji je rob i poslanik. To su najčistije i najistinitije riječi koje izlaze iz mojih usta i koje osjećam u mom srcu. Sve drugo čovjek uspije svojim ponašanjem da zaprlja i umanji. Snaga je od Allaha, pa Ga molim da  mi je podari svaki puta kada mi zatreba i da se samo na Njega oslonim.“

Zazvonio je alarm na Lejlinom satu, napominje  je da je vrijeme spremanja za posao.

Abdestom je obrisala sve suze, uzela ispeglani bijeli mantil,  i izašla učeći  bismilu i dovu za koristan  radni dan.  Nema mjesta za tugu kod Lejle, već samo za dostojanstvo i hrabrost. Tako je odgojena  i tako živi. Svi muslimani treba da su hrabri, učeni i dostojanstveni.  Kad je  neko dostojanstven, on očekuje  da bude poštovan,  ali i sam  da  druge poštuje, da je iskren, human, i još mnogo toga što bi se Lejli moglo pripisati.

Pri izlasku iz zgrade u prolazu je srela svoju komšinicu  s kojom se prijatno i toplo pozdravila, razmijenila nekoliko riječi i nastavila dalje. Nikada  joj nije bilo jasno zašto se ljudi odmah na pitanje ”kako si”, žale na zdravlje, okruženje u kojem žive…

Nije se time puno zamarala, ali se sjetila svojih suza u stanu  i toga kako je na pitanje komšinice, s osmjehom na licu odgovorila: ,,Elhamdulillah!”, ne pokazavši ni tračak tuge.  Nije postupila tako zato što se pretvarala već zato što sve ima svoje mjesto i vrijeme. Kad se osloniš na Allaha, dž.š., nema mjesta samosažalijevanju već je odgovornost na prvom mjestu. U svakom segmentu ljudskog života,  odgovorno ponašanje prema samim nama i prema drugome  je imperativ. Kada bismo se  tako  ponašali,  svi problemi današnjice bili bi manji,  jer odgovornost traži vrijeme i posvećenost. Da bismo bili odgovorne ličnosti, treba nam vrijeme i posvećenost u svakoj ulozi koju obnašamo.  I  onda bi jako malo vremena i prostora  ostalo da se može pogriješiti. Uloga supružnika i  roditelja zasigurno je jedna od najtežih i zahtjevnijih uloga koje čovjek preuzme na sebe. To su uloge koje traže permanentnu posvećenost, neizmjerni trud i učenje, i svaka sekunda neposvećenosti tim ulogama osjeti se na ljudima. Sve ružne društvene pojave koje muče naše društvo posljedica su neposvećenosti čovjeka samome sebi, svom supružniku, djeci. Svako biće ima svoje svakodnevne obaveze prema sebi i drugima. Ukoliko smo  odgovorni, svaki naš dan je već buđenjem više od pola isplaniran. To znači da svaki  pojedinac  u svakom danu dok ispuni obaveze prema sebi i svojim najmilijima (roditeljima, supruzi, djeci), potom poslovnim i društvenim obavezama, ukoliko želi da bude odgovorna ličnost, nema vremena za besposličarenje i griješenje. Kada bismo zamislili takvu odgovornu  ljudsku zajednicu, bilo bi mnogo manje nesreća, ratova i prirodnih katastrofa.

Lejla je takvu  odgovornost prepoznavala, još kao dijete, kod svojih roditelja. Njeni roditelji bili su vjernici i cijeli svoj život  živjeli su  naspram svojih vjerskih ubjeđenja.

Ova divna mlada doktorica sa svojim pacijentima odnosila se na najljepši način. Svi su je  doživljavali kao nestvarno biće, jer su danas humanost i strpljenje postali rijetki, a ne bi smjeli biti. To su osobine koje čovjeka čine ljudskim bićem.  Lejla bi se nakon radnog dana vraćala umorna svojoj kući, ali to je nije sprečavalo da i dalje bude ljubazna i nasmijana prema prolaznicima i poznanicima. Pridržavala se svoje vjere koja ju  je  svakim danom sve više ispunjavala. Silno je željela da svi upoznaju njenu vjeru. Bila je neizmjerno zahvalna roditeljima  što su je  od malih nogu učili vjeri, a ponajviše što su joj oni bili divan primjer.

U svojim dovama uvijek ih se sjeti. Sjeti se svoje Sirije…

Lejla je imala slobadan dan i željela  ga je što potpunije iskoristiti.  Nakon priče koju je čitala svojoj mlađoj kćeri, nakratko je odlutala. ,,Mama, mama, neko zvoni na našim vratima”, umiljato joj je prozborila njena mlađa kćerka. Lejla se trgnula, pripremila da otvori vrata, a prethodno je već kroz špijunku prepoznala svoju  staru komšinicu  Kristinu.  Kristina je bila književnica, u poodmaklim godinama, koju bi  Lejla  često obilazila i pitala za zdravlje. Ponekad bi je častila svježim voćem i kojom toplom iskrenom riječju.

I to druženje trajalo je nekoliko godina.

Nakon što je otvorila vrata, pozdravile su se. S Kristinom  je stajala djevojka koju Lejla prvi puta vidi.  Kristina je predstavila svoju unuku i zamolila  Lejlu  da nakratko porazgovaraju u njenom stanu.

Iako je Kristina već neko vrijeme smišljala kako da otpočne ovaj veoma značajan razgovor, obuzela ju je neka trema i tjeskoba. Lejla je to primijetila i gestom joj pokazala da se osjeća što prijatnije u njenom domu i da može započeti razgovor. Draga Lejla, znaš da tebe poznajem nepunih šest godina, ali više sam dobra od tebe vidjela  nego od sebi najbližih bića, uključujući i svoju djecu.

Oni su daleko, zaboravili su me.  Uzdahnula je. Svaki naš susret za mene je bio barem jedno postavljeno pitanje na koje sam tražila odgovor. A onda sam pisala pisma svojoj unuci. Opisivala sam te i opisivala sam tvoje ponašanje. Ona bi mi u početku savjetovala  da te se malo pripazim jer su muslimani u svijetu predstavljeni kao nasilni i svašta se piše i objavljuje o njima.  Ja je nisam slušala. Svaki put kad bi mi učinila dobro djelo, ja bih se stidjela nad tvojom dobrotom. Grizla me savjest koliko sam pogrešno živjela i koliko su bila pogrešna moja ubjeđenja. Nakon nekoliko desetina pisama, moja unuka te kroz moje  riječi o tvojim dobrim djelima zavoljela i nakon mnogo godina došla je da me posjeti.  Željela te upoznati i zato smo ovdje. Lejla je bila neizmjerno sretna zbog njene komšinice Kristine i zbog toga što je bila razlog da se njena unuka ponovo zainteresuje za svoju baku. Nakon što su se upoznale, proćaskale su uz toplu šolju čaja. ,,Doktorice Lejla, tiho je prozborila djevojka, Ljudi ne biraju svoje roditelje niti okolnosti pod kojim dolaze na ovaj svijet.  Ja sam kroz pisma moje bake, u kojima mi je pisala o Vašem dobročinstvu prema njoj i drugima, upoznala vjeru Islam, a istovremeno  Vaše ponašanje je  izazivalo grižnju savjesti zbog mog neodgovornog ponašanja i poimanja života. Želim Vam se na tome zahvaliti.“

Lejla je bila presretna. Ustala je i donijela knjigu. Osjećala je da neće biti nametljiva ako joj  pokloni  primjerak najdraže Knjige. Bilo je to prvi put da Kristinina unuka u svojim  rukama drži  Kur’an. Suze su joj tekle niz lice. „ Ja ću neko vrijeme provesti  kod bake. Voljela bih da me uputite kako da dostojno pristupim ovoj Svetoj Knjizi  i postanem njen sljedbenik.“

Bilo je to najljepše popodne u domu doktorice Lejle.

Nakon što je ispratila svoje gošće, u hodu se  sjetila sna…

Za Akos.ba piše: Emina Muratović

Povezani članci

Back to top button
WordPress › Error

There has been a critical error on your website.

Learn more about debugging in WordPress.