Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Iz pera Mehmeda Handžića: Patriotizam i islam

Iz pera Mehmeda Handžića: Patriotizam i islam

PATRIOTIZAM, NARODNOST I NACIONALIZAM SA ISLAMSKOG GLEDIŠTA

Patriotizam i islam

Mnogi, dokazujući da islam propovijeda patriotizam i da ga svrstava u red vjerskih odredaba, služe se jednom izrekom, koju često čujemo, a za koju tvrde da je hadis, tj. izreka Muhammeda a. s., te da prema tome može poslužiti u vjerskim pitanjima kao valjan argumenat. Ta izreka je: “Habbul-vatani minel-iman”, tj. “Ljubiti domovinu računa se sastavnim dijelom vjere”. Međutim, taj hadis kod krtičara hadisa nema vrijednosti i računa se patvorenim (mevdu’) hadisom, te prema tome ne može služiti kao argumenat u ovom pogledu.

Uostalom, samo pitanje ne zavisi o samoj gore navedenoj izreci, jer mi imamo i drugih dokaza koji dokazuju da islam traži patriotizam. Kur’an spominje (Suretul-bekare, 246) kako vjerni govore svome Pejgamberu: “Zašto da se ne borimo u ime Boga, kada smo istjerani iz svoje domovine i između svojih potomaka”. Dakle, nasilje u pogledu domovine smatra se opravdanim razlogom da se vodi krvava borba.

Kur’an zabranjuje muslimanima da ikakvo prijateljstvo vode i drže sa onima koji bi ih iz domovine istjerali ili bar na koji bilo način pomogli da oni budu istjerani (Suretul-mumtehane, 9).

U mnogo hadisa ističe se da je onaj borac koji pogine braneći domovinu šehid kojemu se obećava velika nagrada. Evo nekoliko takvih hadisa u prijevodu: “Ko pogine braneći svoj imetak on je šehid; ko pogine braneći svoj život on je šehid; ko pogine braneći svog brata on je šehid; ko pogine braneći svoju vjeru on je šehid; ko pogine braneći svoju porodicu i bližnjega on je šehid; ko pogine boreći se protiv kakva bilo nasilja on je šehid”. “Divna li je smrt da čovjek umre braneći i boreći se za svoja prava”.  “Ko umre čuvajući granicu i on je šehid”. “Smrt u tuđini je jedna vrsta šehadeta. Kada mu se prikući smrt i on baci pogled lijevo i desno, te ne vidi nego tuđince i sjeti se svojih pa uzdahne, za svaki taj uzdah Bog obećava veliku nagradu”.  Svi ovi hadisi uzeti su ih Kenzul-umala (sv. II., str. 282-284) i iz svih jasno izbija preporučivanje patriotizma i žrtvovanja čak i života za svoju domovinu i svoje bližnje. Preporučivanje kolektivne borbe za zajednicu i ne znači drugo nego preporuku pravog patriotizma u najvišoj mjeri. Kur’an oštro kori one koji izbjegavaju ovakvu borbu, te kaže: “Zašto se u ime Boga ne borite za spasavanje slabih i nejakih između ljudi, žena i djece”?

Iz života Alejhisselamova jasno se može zapaziti da je on bio uzor i u osjećanju za rodnom grudom. Prije negoli je objavljena naredba o pokrivanju žena, došao je iz Mekke u Medinu Usajl el-Gifari. Pejgamberova žena Aiša pitala ga je kako je u Mekki. On joj odgovori: “Zazelenjeli se obronci, dolina se blista, rodio na sve strane izhir, a selem se svud rasprostro.” Na to će sami Pejgamber: “Dosta, dosta, Usajle, nemoj nam žalost u srcu podjarivati; pusti srca nek se smire!”

Bilal bi u svojoj groznici kada bi ga malo popustila pjevuckao: “ Želio bih mnogo znati da li ću još jednom zaspati u dolini Mekke, a oko mene izhir i dželil(vrste mirisnih biljaka); da li ću ikad više doći na vode Midžene i hoću li kada ugledati Šamu i Tafil”. Kada je Pejgamber a. s. za to čuo molio je Boga: “Bože, daj nam prema Medini onaku ljubav kakvu si nam dao prema Mekki”!

Arapske pjesme su pune stihova o ljubavi prema domovini. Tako jedan pjesnik pjeva:

Biladi ve in džaret alejje azizetun

Ve lev enneni ar’ra biha ve edžuu.

“Moja domovina je meni skupocjena pa makar mi i nasilje či­nila; makar ja u njoj bio i gladan i go”.

Drugi pjesnik lijepo pjeva:

La tagetib an vatanin,

Vezkur tesarifen-neva

Ema terel-gusne iza

Ma farekal-asle zeva.

“Ne idi iz domovine u tuđinu; sjeti se tegobe tuđine! Zar ne vidiš da i zelena grana kada se pomakne sa svog stabla uvehne?”

Iz života našeg književnika i alima Šejh Mustafe Juje iz Mostara poznato nam je ovo: Upravo u vrijeme kad mu je u Istanbulu obećana profesura na jednoj od prvih medresa, pozovu ga Mostarci u domovinu da zastupi umrlog muftiju Hasan-efendiju. Sav trud prijate­lja da ga zadrže u Istanbulu, gdje bi ga možda čekala sjajna budućnost, bio je uzaludan. Svakome, ko bi ga nagovarao da ostane, odgovorio bi:

— Inni le edžidu rihar-Rahmani min džanibi Hersek.

“Ja osjećam da povjetarac Svemogućeg dolazi od strane Hercegovine”.

Njegov biograf i učenik Ibrahim ef. Opijač ovako ocrtava njegov povratak u domovinu: “Vena ljubavi prema domovini zakucala je u njemu, prema domovini čija je zemlja prvi put dodirnula nje­govo časno tijelo”.

Ovakih primjera bismo mi mogli redati još, ali za to nema potrebe. Sigurna je činjenica i to da je islam poja­čao prirođeni patriotizam Bošnjaka i da su oni na taj način postali najjači elemenat u ovoj zemlji u patriotiz­mu i skoro jedini elemenat koji za Bosnu i Hercegovinu iskreno osjeća kao za svoju rođenu grudu. Osim bosansko-hercegovačkih muslimana, malo ko osjeća za Bosnu i Hercegovinu kao za svoju domovinu onako kao musli­mani i zato kada se radi o interesima ove naše domovine malo ko sudjeluje u naporima osim bosansko-hercegovačkih muslimana. Došljaci nijesu mogli steći vatrene ljubavi prema njoj i baš stoga se dade zaključiti da je ovo naša domovina i da smo joj mi pravi sinovi i starosjedioci.

Ko je dočekao na oružje Austriju kada joj je Turska na Berlinskom kongresu ustupila ove krajeve? Jedino muslimani. Ta ostali su izašli pred neprijatelja i doče­kali ga kao osloboditelja. Vjerski osjećaj bio je kudika­mo jači od onoga za domovinom, ako je ovoga uopće bilo. Muslimani ovo nijesu nikada učinili ni za vrijeme četiristogodišnje turske vlasti. Vjerski osjećaj ostao je na svom mjestu, a osjećaj prema domovini na svom.

Pa i najskorije ponašanje bosanskohercegovačkih muslimana za vrijeme bivše Jugoslavije jasno pokazuje njihov veliki patriotizam, te prema tome nije bilo mjesta onim zlonamjernim prigovorima da bosansko-hercegovački muslimani nijesu patrioti.

Narodnost i nacionalizam u islamu. Iako je islam zas­novao zajednicu na vjerskoj bazi, proglasio njene članove pravom braćom i izdigao ovu vjersku vezu iznad svake ostale, opet on nije zbrisao narodnosti niti je zauzeo stav protiv umjerenog i korisnog nacionalizma. Narod­nost kao stvarnost, kao skup svih oznaka i obilježja, koja karakteriziraju jedan narod, nije ni mogao niti je htio zbrisati. Nacionalizam kao princip, od koga nema štete i nepravde drugima niti vjerskoj vezi islam je, neću reći preporučio, nego tolerirao.

Iako je Kur’an iznio slučaj sa Nuhovim (a. s.) sinom, koji je zaglavio u potopu, jer nije htio vjerovati i sa ocem u lađu ući, te iako na Nuhovu žalost i molbu odgovara: “On nije od tvog roda, jer on radi loša djela”. – i, osim toga, iako je Kur’an na nekoliko mjesta iznio slučaj gdje se Ibrahim odriče svoga oca — opet je vjernima dao ovo opće pravilo: “Bog vam ne zabranjuje da onim ne­vjernicima koji se protiv vas zbog vjere ne bore i koji vas nijesu istjerali iz vaših domova činite dobročinstvo i da prema njima pravedno postupate, jer zaista Bog voli one koji pravedno postupaju. Bog vam samo zabra­njuje da one koji se protiv vas bore zbog vjere i koji su vas izgnali iz vaše domovine smatrate prijateljima. Koji njih budu smatrali prijateljima, to su onda pravi nasil­nici sebi.” Iz ovog se vidi da islam ne traži kidanje veza sa nevjernicima, nego u slučaju kad oni nijesu neprija­telji koji se zbog vjere bore protiv muslimana i koji ih izgone iz njihove domovine, preporučuje se pored pra­vednosti i pravedna postupka još i dobročinstvo.

U suri Hudžurat, u kojoj je javno proglašeno bratstvo muslimana također su istaknute i narodnosti: “0 ljudi, mi smo vas stvorili od muška i ženska; podijelili smo vas na narode  i plemena da se poznajete, a kod Boga je najplemenitiji onaj koji je najbogobojazniji”. Iz ovog se vidi da islam ne traži brisanje narodnosti pred vjerom, jer su narodnosti i podjela na plemena sredstvo za po­znavanje. Muhammed a. s. u jednoj svojoj izreci prepo­ručuje čuvanje plemenskih veza. On kaže: “Naučite iz svog rodoslovlja onoliko koliko je potrebno da mognete paziti i ugledati svoje bližnje!”

Ekstremni nacionalizam i plemensku zagrižljivost Arapi nazivaju “asabijjet”. Tu vrstu nacionalizma islam prezire, jer on dovodi do stalnih sukoba među ljudima. Pitao je Vasile ibn Eska’ Božijeg Poslanika da li u “asa­bijjet” spada i to da čovjek voli i ljubi svoj narod. Božiji Poslanik a. s. odgovorio mu je da to ne spada u asabijjet, “nego je asabijjet da svoj narod pomažeš u nepravdi.” Drugom prilikom Božiji Poslanik a. s. je rekao: “Najbolji između vas je onaj koji brani svoje pleme ako u grijeh ne zagazi.” Iz ovog bi se dalo zaključiti da islam prepo­ručuje i propovijeda umjereni nacionalizam.

Ekstremni nacionalizam i plemensku zagrižljivost islam oštro osuđuje. Jedna izreka Pejgamberova a. s. glasi: “Ko pogine pod zastavom zaslijepljenosti propagi­rajući asabijjet ili pomažući ga, taj je poginuo barbar­skom, divljačkom smrću, smrću džahilijjeta.” Na jednom vojnom pohodu, u kojem je sudjelovao i sam Božiji Pos­lanik a. s. dođe do tuče između jednog doseljenika (muhadžira; muhadžiri su pripadali raznim plemenima) i jednog ensarije (ensarije su stanovnici Medine, a sači­njavaju ih dva srodna plemena Evs i Hazredž). Ensarija poviče u pomoć ensarije, a muhadžir muhadžire. Kada to ču Božiji Poslanik a. s., on poviče: “Odakle među vama povici i tvrdnje divljaštva – džahilijjeta? Manite se takvih pozivanja, ona su smrdljiva”!  Ovom prili­kom su munafici izrabili priliku da raspale plemen­sku mržnju među istovjernom braćom, ali nastojanje nije uspjelo, jer ga je Božiji Poslanik na mudar način omeo.

Kada je Božiji Poslanik osvojio Mekku i u nju unišao kao pobjednik, nakon što je prije osam godina morao sa svojim pristašama iz nje seliti, održao je između osta­log i ovaj govor, koji se može smatrati jednom tačkom njegove tadašnje deklaracije: “0 ljudi, Bog je poništio divljačku (džahilijetsku) oholost i dičenje i uzdizanje sa precima. Odsele su ljudi dva čovjeka: čovjek dobar i pobožan, te častan kod Boga i čovjek grešnik i zliko­vac, te mizeran i nizak kod Boga. Uzvišeni Allah kaže: “0 ljudi, mi smo vas stvorili od muška i ženska; podije­lili smo vas na narode i plemena samo da se raspoznajete, a kod Boga je najplemenitiji onaj koji je najbogobojazniji”.  Kako se vidi, Božiji Poslanik je ovaj put jednom na kraj stao plemenskoj zagrižljivosti i ponosu plem­stvom i precima. Tom je prilikom proglasio jednakost, kakvu niko ni prije ni poslije sve do danas nije progla­sio i u djelo priveo. Da bi podvukao ličnu vrijednost i zaslugu, Božiji je Poslanik a. s. svojim bližnjim po krvi govorio: “Pazite da ostali svijet ne donese svoja djela, a vi svoje terete!” Drugom prilikom je u ovom pravcu re­kao: “Ovaj moj rod misli da su oni meni najbliži. A tako uistinu nije. Meni su najbliži oni koji se Boga boje, pa ko bili i gdje bili”.

Opću jednakost u osnovi između svih narodnosti Božiji Poslanik a. s. proglasio je ovim svojim riječima: “Bog vam je jedan; otac vam je jedan. Prema tome, Arapin nema prednosti pred nearapinom niti bijelac pred crncem, nego samo po bogobojaznosti”.

Iz svih ovih citata se vidi da islam nije antinacionalan. On priznaje umjereni nacionalizam, tolerira ga i, ako hoćete, u nekim slučajevima ga i preporučuje, jer umje­reni nacionalizam zahtijeva od pojedinca da ne bude samoživ, nego da voli svoje bližnje i sarađuje s njima na općem dobru.

Arapski narod prije pojave islama nije imao jake svijesti da on sačinjava jedan narod. Naprotiv tome, svijest plemenske pripadnosti bila je vrlo jaka. Svaki se pono­sio svojim plemenom, a malo ko je isticao arapsku na­rodnost. Islam je ujedinio arapska plemena i stvorio kod njih svijest da su jedan narod. Kur’an to ističe kao veliku Božiju blagodat. Hulefai-rašidin bili su pravi islamski vladari, ali već odmah za vrijeme dinastije Omejevića stvara se arapski ekstremni nacionalizam. Država Omejevića je prava arapska nacionalna država. Neće biti na odmet ako ovdje iznesemo nekoliko prim­jera tadašnje arapske pretjeranosti u nacionalizmu.

Pisac djela el-Egani pripovijeda, da je jedan nearap (mevla) zaprosio neku djevojku iz plemena Benu Sulejm i njom se vjenčao. Haridžija Muhamed ibn Bešir uzjaše svoju devu i krene u Medinu namjesniku Ibrahim ibn Hišam ibn Ismailu i podnese tužbu. Valija poruči po mladoženju i kada je ovaj došao, on na svoju ruku po­ništi brak, udari nearapu stotinu bičeva i obrije mu glavu, bradu i obrve. Muhamed ibn Bešir u svojoj pjes­mi o ovom slučaju između ostalog pjeva:

Kadajte bi sunnetin ve hakemte adlen,

Ve lem terisil-hukumete min beidi:

 “Osudio si po sunnetu (!) i izrekao pravednu osudu. Vidi se da vlast nijesi naslijedio od nekog daleka.”

Kada je Hadžadž osnovao grad Vasit, protjerao je odatle Nabatejce i pisao je namjesniku u Basri da i on to učini. Kada mu je ovaj pisao da između njih imade i takvih koji su naučili Kur’an i vjerske propise, on mu je odgovorio: “Kada primiš moje pismo, pozovi sve ljekare koji se tamo nalaze, nek ispitaju tvoje žile. Ako i u tebi nađu jednu nabatejsku venu, nek ti je odsjeku.” Ovakvih primjera ima vrlo mnogo. Ovaj pretjerani nacionalizam izazvao je reakciju nearapa. Pojavio se i perzijski nacionalizam, ali tajno, jer su Omejevići sa naj­višom okrutnošču suzbijali ga i radi njega kažnjavali. Zbog toga je Horasan bio kolijevka propagande protiv Omejevićke i za osnivanje Abasovićke države. Abasovićka država nije bila arapska nacionalna država; u njoj su u jakoj mjeri, već od njena osnutka, sudjelovali nearapi, a naročito Perzijanci. Ali i dalje su tekle rasprave o nacio­nalnosti pojedinaca i grupa. Biti Arapin i dalje se priznavalo velikom časti. Tako da su se mnogi nearapi proglaša­vali Arapima. Kada je neki Amr proglašavao sebe Arapinom, tadašnji pjesnik Beššar ibn Burd o njemu je pjevao:

Irfek bi Amrin iza harrekte nisbetehu Fe innehu Arebijjun min kavariri.

“Oprezno postupaj sa Amrom kada pretresaš njegovu nacio­nalnost, jer je on Arapin od stakla”. 0 njemu također Beššar pjeva:

Inne Amren fa’ rifuhu,

Arebijjun min zudžadži

Muzlimun-nisbeti la ju’ –

Refu illa bis-siradži.

“Dobro znajte daje Amr Arapin od stakla, tamne nacionalnos­ti, koju ne možeš raspoznati bez svjetiljke.”

Pa i perzijski pjesnici znali su uzvratiti Arapima; i o tome imamo mnogo primjera. Posljedica svega ovoga bila je ta da su se u pogledu nacionalizma stvorile tada tri partije: 1. Arapska nacionalna stranka, koja je sma­trala da su Arapi prvi i najbolji narod. 2. Stranka koja je smatrala da su sve narodnosti jednake i ravnopravne. Ovu grupu su nazivali “Ehlut-tesvije”, tj. pristaše izjed­načenja, jednakosti. Većina učenih i vjerski obrazova­nih ljudi bili su pristaše ove grupe. 3. Stranka koja je smatrala Arape nižim od drugih. Ovoj grupi je pripadalo mnogo Perzijanaca i nazivali su se šuubijama. I među njima je bilo više stepena koji su se razlikovali po pretjeranostima. Rasprave o ovim pitanjima ostavile su vidna traga i u arapskoj literaturi.

*

Veliku zbrku u pitanju nacionalizma čini to što se u po­jam nacionalizma unose i vjerski momenti i što se oni smatraju glavnim i odlučujućim. U mnogo slučajeva nacionalizam pojedinih grupa i nije ništa drugo nego vjerska propaganda i misionarstvo svoje vrste. Tako, naprimjer, mnogi Srbi smatraju srpstvom pravoslavlje i pored toga znamo da su često ti isti Srbi tražili od nas bosansko-hercegovačkih muslimana da se opredijelimo za srpstvo i da se priznamo Srbima. Razumije se da bi samo lud musliman mogao ispovijedati nacionalizam u kojem je ma što bilo uključeno od elemenata druge vje­re osim uzvišenog islama.

Potvrđivati ovu našu tvrdnju primjerima bilo bi sas­vim suvišno, jer smo svi potpuno uvjereni da zbilja pos­toji miješanje vjere u pojam nacionalizma. Razumljivo je i to da             bosansko-hercegovački muslimani, koji vole svoju vjeru uzvišeni islam i koji su joj uvijek vjerni, neće nikad primati ono u što im se ukuhavaju i miješaju strani vjerski elementi. Oni pak koji unose vjerske ele­mente u pojam nacionalizma najviše griješe prema svom narodu, prema nacionalizmu i prema napretku svoga naroda i svoje zemlje. Ako su oni toga svjesni, onda oni čine zločinstvo, a ako nijesu, onda je prva za­daća u širenju nacionalne misli izvesti ovakve na pravu stazu i dozvati ih pameti.

I kada su muslimani iz pisanja u raznim listovima, iz raznih govora održanih prilikom raznih sastanaka i iz mnogih postupaka u mnogo i mnogo slučajeva bili uvjereni da postoji tendencija da se u pojam naciona­lizma uvlače i vjerske stvari strane islamu i da se na taj skriveni način vodi antiislamska propaganda, opet se jednako od muslimana tražilo da budu ono što uistinu i jesu, da budu patrioti, da budu nacionalan elemenat. Nije dosta dakle bilo što su muslimani na stotine go­dina pod Turcima, s kojima su imali istu vjeru, oču­vali svoj jezik. Nije dosta što oni iskreno vole svoju grudu i što se za nju uvijek s draga srca sa najvećom požrtvovnosti bore. Nije dosta što su uvijek najbolji državljani, koji najurednije udovoljavaju svojim duž­nostima. Sve to nije bilo dosta, nego se neprestano od njih još nešto tražilo. 0 tome nešto se javno i govori­lo i pisalo.

Na ovaj način i iskustvo i svagdanji život naučili su nas da je zbilja živa istina ona kur’anska rečenica: ،،Ve len terda ankel Jehudu ve len-nesara hatta tettebia milletehum”. (Ni Židovi ni kršćani nikad neće biti s tobom zadovoljni sve dok ti ne budeš slijedio njihovu vjeru).

Ovo predavanje možemo slobodno završiti s tim da muslimani Bosne i Hercegovine nemaju nikakvih kri­vica niti pogrešaka koje bi im se mogle prebaciti u pogledu patriotizma i nacionalizma. Ako ima nekog nesporazuma, onda krivice za to treba više tražiti na drugoj strani. Kad se ovako postupi, tek onda se može nadati da se stvar počne razbistravati i na čistac iz­voditi. Drukčije se samo više zbrke u pojmove unosi.

Autor: Mehmed Handžić

Naziv djela: Izabrana djela ‘Islamske teme, knjiga 3.

Izdavač: IK Ogledalo

Sarajevo, 1999.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top