Islamske teme

Iz pera Huseina Đoze: Kako su se u mnoge tefsire uvukle izmišljene predaje?

Prva ulema (selef) bila je vrlo oprezna kod primanja i ocjene vjerodostojnosti predaje. Bila je svjesna da se radi o tumačenju Božije Riječi, pa je do kraja kritički prilazila svakoj predaji i ispitivala njenu vjerodostojnost

 Nije se, nažalost, kasnije tako postupalo. Neki komentatori (muffesiri) su se posve tolerantno i neodgovorno odnosili prema predaji. Služili su se vrlo sumnjivom predajom, čija je apokrifnost i po sadržaju i po prenosiocima bila očita. Pojedini tefsiri su krcati predajom nazvanom „isralijet“ koja u sebi krije elemente tendenciozne podvale, obmane i namjernog zavođenja u bludnju. Sve je to veoma vješto servirano u vidu veoma privlačnih fantastičnih priča.

            Treba napomenuti da je dobar dio apokrifne predaje došao putem predstavnika tesavvufske misli, posebno u vidu njihovog ezoteričnog tumačenja Kur’ana u kojem presudnu ulogu igra kešf (nadahuće), gdje je vrlo teško razabrati šta je tu halucinacija a šta prava inspiracija i otkrovenje, razumije se ukoliko prihvaćamo mogućnost kešfa.

                                                          * * *

Posebnu karakteristiku tumačenja Kur’ana u ovom periodu predstavlja predaja. Tefsir se ovdje razvijao i prenosio sa generacije na generaciju putem predaje. Svaka generacija dala bi u tome svoj doprinos. Tako se predaja tefsira povećavala iz generacije u generaciju. Bilo je tu, razumije se, svakakvih predaja i od vjerodostojnih  do apokrifnih i zlonamjerno podvaljenih. U to ime su odigrali naročito ulogu krščani i Jevreji, posebno oni koji su prešli na islam. Arapi su, kao što navodi Ibn Haldun, bili uglavnom nepismeni i neprosvijećeni. Kada su u vezi s nekim ajetima htjeli saznati nešto o svijetu, nastanku, o tajnom životu itd., obraćali su se prije svega ovim prelaznicima, a i samim kršćanima i Jevrejima. Oni bi im davali informacije na osnovu onoga što su znali iz Tevrata i Indžila i drugih izvora kršćanske i jevrejske tradicije. U tome se naročito isticao, u generaciji ashaba, Vehb b. Munebih, Ka’b el-Ahbar i ‘Abdullah b. Selam (porijeklom jevreji), a u generaciji tabiina Džurejdž (porijeklom kršćanin).

Bilo je i drugih izvora nesigurnih i nevjerodostojnih predaja. Navodi se da je najviše lažnih predaja zabilježeno na račun Alije i Ibn ‘Abbasa. Tvorci ovih lažnih predaja služili su se vrlo perfidnom metodom. Računali su da će najlakše svoje podvale ostvariti preko Alije i Ibn ‘Abbasa kao dva vrlo ugledna člana doma Božijeg Poslanika (Bejti-nubuvvef). Ne smijemo u tim lažnim predajama, koje se pripisuju ovoj dvojici poznatih i istaknutih ashaba zanemariti političke motive. Alija je imao veliki broj svojih odanih pristaša, koji su se kasnije razvili u posebnu sektu – šijje. Da bi svom vođi, kome su do kraja bili odani i vjerovali u njegovu nepogrešivost, još više podigli ugled, pripisivali su mu mnogo toga što on nije rekao. Što se, pak, tiče Ibn Abbasa, poznato je da je znatan broj njegovih potomaka zauzimao položaj halife pod nazivom Benu Abbas – dinastija Abbasija.

 

Autor: Husein Đozo

Iz knjige: ”Husein Đozo – Izabrana djela”

Za Akos.ba priredio: Admir Borović

 

Povezani članci

Provjerite također
Close
Back to top button