Iz knjige Hazreti Omer: Čuvar karavane

Sunce je bilo na zalasku. Bilo je svježe i zapuhao je vjetar. Nazirao se oblak prašine na putu koji je vodio Medini. Taj oblak prašine je uzrokovala velika karavana koja se kretala pustinjskim pijeskom.

Jedni za drugim, poredani su konji i deve natovareni vrećama i punim bisegama. Vlasnici ovih životinja kretali su se uz njih. Robu iz dalekih gradova trebali su prodati i zaraditi nešto novca.

Noć se primakla, okolo se spuštao mrak. Karavana je već nekoliko dana na putu. Deve, konji i ljudi bili su potpuno umorni. Svi su razmišljali da što prije nađu sigurno mjesto gdje će provesti noć i odmoriti se.

Na čelu karavane bio je starac. Dobro je poznavao trgovačke puteve. Zbog toga je on odlučivao kad će karavana stati.

Kad je karavana bila nadomak Medine, ljudi su pitali jedni druge:

-Kad ćemo stati?

Sve umorne oči bile su uprte u starca. I sam je bio veoma iscrpljen. Ali, kao vođa karavane, nastojao je ne pokazati svoj umor.

Nastavili su i ugledali čist, ravan prostor. Bilo je to predgrađe Medine.

-Ovdje možemo stati-reče stari čovjek, vođa karavane, a zatim nastavi:

-Svi smo veoma umorni, odmorimo se. Ujutro rano nastavljamo putovanje.

Putnici su bili obradovani. S obzirom da su danima putovali, ni noću se nisu lijepo naspavali. Čim prije su željeli zaspati. Svi su počeli sa pripremama za počinak. Međutim, neki od njih imali su nedoumice. Nisu poznavali ovaj grad, niti su znali kakvi su ljudi koji žive u njemu. Mogu li noć provesti sigurno?

Okupili su se oko vođe karavane. Stari iskusni vodič razmišljao je kako bi nastavili put, pravio je planove. Jedan od prisutnih zatraži riječ:

-Svi smo veoma umorni. Zbog manjka sna, nemamo snage stajati na nogama. Šta ako nam se noćas nešto dogodi?-upita.

I vođa karavane bio je zabrinut:

-Da. Ni ja baš ne poznajem ovo područje-reče i rukom pokaza grad čija su svjetla vidjeli pred sobom.-Međutim, znam da su stanovnici toga grada muslimani. Čuo sam da su muslimani od povjerenja.

Jedan od putnika priđe starom čovjeku i upade mu u riječ:

-I ja sam čuo da su muslimani ljudi od povjerenja. Međutim, mi smo kršćani. Mogu nam nauditi zato što ne pripadamo njihovoj vjeri. Pogotovo još što ovuda prolaze i drugi karavani, pa bi nam, osim stanovnika ovog mjesta, i ti prolaznici mogli zlo učiniti.

Nakon što je saslušao sve što je rečeno, vođa karavana kazao je svoje mišljenje:

-Da, bit će korisno da budemo oprezni. Postavimo stražare cijelu noć. Dok mi spavamo neka nas oni čuvaju.

Pozva šestericu mladića te im reče:

-Vi ste najjači i najizdržljiviji u ovoj karavani. Ovo je put kojim svi prolaze. Moglo bi biti onih koji mogu nauditi nama i našim životima dok mi budemo spavali. Vi ćete nas naizmjenično čuvati.

I mladići su bili veoma umorni. Međutim, samo su potvrdili riječi vođe karavane:

-Uredu, vi se ne brinite! Slobodno spavajte. Mi ćemo vas čuvati…

Ostali su hitro prostrli svoje prostirke i legli. Nedugo nakon toga, svi su utonuli u san.

Mladići koji su bili odabrani da stražare podijelili su se u tri grupe. Hodali su oko karavane i opet se nalazili na istom mjestu.

Nakon što je proteklo nekoliko sati, ni stražari više nisu mogli izdržati. I sami su počeli drijemati.

Nakon što su i čuvari pospali, niko nije bio budan iz karavane.

Upravo tada se neko približio karavani. Nekoliko puta je obišao oko karavane. Provjerio je ima li čuvara… Ta osoba nije bio niko drugi nego halifa hazreti Omer, koji je navečer, poslije ponoći, obilazio grad. Provjeravao je da slučajno nema nečeg u gradu što uznemirava njegove stanovnike.

Kao što je to redovno činio, i te noći je izašao u obilazak. Primjetio je karavanu u samom predgrađu. Ne gubeći vrijeme, došao je tu. Nikog nije zatekao na straži. Svi iz karavane bili su zaspali.

Nekoliko puta je obišao karavanu, ali nije našao nikog sa kim bi mogao popričati. Želio je saznati ko su oni, odakle dolaze i treba li im šta. Hodajući oko njih, shvatio je da su to kršćani.

On je bio vladar muslimanske države. Ali, nije vodio računa da samo muslimani budu sretni, već se danonoćno brinuo da svi stanovnici njegove države budu zadovoljni.

Osjećao je da je zadužen za sigurnost i ovih ljudi koji nisu muslimani. Doduše, znao je da im njegov narod, muslimani, neće nanijeti nikakvu štetu. Ali, mjesto na kojem je karavana zastala bilo je pokraj samog puta kojim prolaze svakakvi ljudi. Zato se bojao da iz ove karavane ne budu pokradene vrijedne stvari.

Odlučio je otići do kuće svog bliskog prijatelja Abdurrahmana. Hitro je pokucao na vrata.

Budeći se iz sna, Abdurrahman je bio zabrinut zbog kucanja na vratima u ovo doba noći. Ko bi mogao biti, zašto kuca na vrata?

Brzo je ustao iz postelje i otvorio vrata. Još više je bio iznenađen kad je ispred sebe vidio hazreti Omera. Omer mu prvo nazva selam.

-Es-selamu alejkum, Abdurrahmane.

Abdurrahman je odgovorio:

-Alejkumu selam. Molim te, uđi unutra. Kojim dobrom, inšallah?

-Ne, neću ulaziti. Odmah se spremi, trebamo ići na jedno mjesto.

-Kuda?

-Na samom izlazu iz grada zaustavio se jedan karavan. Zanoćili su tu. Svi su pospali. Nema nikog ko bi stražario i ko bi ih čuvao.

-Odakle dolaze i kuda su se zaputili?

-Ne znam, Abdurrahmane. Svi su zaspali. Na osnovu njihovih stvari, zaključio sam da su kršćani. Bojim se da ne budu oštećeni. Spremi se! Idemo im čuvati stražu!

-Uredu, odmah dolazim!

Požurili su iz bojazni da lopovi ne naude karavani.

Nikog nisu budili. Prešli su na uzvišicu preko puta karavane. Tu su sjeli i stražarili.

Dok su na ovaj način čuvali karavanu, i dalje je spavalo šest osoba koje su bile zadužene za stražu. Nakon nekog vremena, jedan od stražara otvori oči. Pogledao je oko sebe. Primjetio je da su momci odabrani za stražarenje, kao i on, zaspali.

Bio je između sna i budnog stanja.“Kako god, svi spavaju. Da i ja odspavam“, pomislio je. Upravo tada je primjetio Omera i Abdurrahmana kako stražare. Nije bio siguran je li san ili java to što vidi. Toliko je bio umoran i pospan da se čak nije mogao ni uspraviti na noge. Iako nije želio zaspati, oči su mu se zatvorile. Međutim, malo kasnije, u nevjerici, ponovo se probudio.

Pomislio je da bi te dvije osobe mogle biti lopovi koji žele opljačkati njihov karavan. Oči je usmjerio prema njima. Bio je sasvim siguran da nije san to što vidi. Dvojica nepoznatih stajali su naspram njega.

Nakon što ih je neko vrijeme posmatrao, shvatio je da te osobe stražare i da nisu lopovi.“Da su imali lošu namjeru, pokrali bi karavanu dok smo mi spavali. Vođa karavane je, sigurno, unajmio za novac ove osobe da nam stražare“, pomislio je.

Razmišljao je da ode do vođe karavane, da ga probudi i upita za ove ljude. Međutim odustao je od toga.

„Nema potrebe da budim vođu karavane. Kako god, ubrzo ćemo se svi probuditi. Kad se probudi, pitat ću ga. Uostalom, da ja još malo odspavam dok nije svanulo. Sutra nas ponovo čeka dug put, trebam se odmoriti“, pomisli.

Za to vrijeme su hazreti Omer i Abdurrahman razgovarali i niti jednog momenta nisu skretali pažnju sa karavane.

Već je bila prošla mrkla noć i nazirala se blaga svjetlost na nebu. Ljudi iz karavane polahko su se budili. Vođa karavane se također probudio.

Primicalo se vrijeme sabah namaza. Vidjevši da su se ljudi iz karavane počeli buditi, hazreti Omer i Abdurrahman namjeravali su otići na sabah namaz.

Omer reče Abdurrahmanu:

-Počelo je svitati. Ljudi iz karavane se bude. Više nemaju potrebe za nama. Hajdemo u grad na namaz.

Otresli su pijesak sa svoje odjeće i uputili se prema gradu.

Tada se probudio onaj mladić stražar i uputio se vođi karavane. Ispričao mu je ono što je u toku noći  vidio i upita:

-Jesi li ti unajmio dvojicu ljudi da stražare?

Vođa karavane nije znao ništa o tome, pa upita:

-O kome govoriš?

-Govorim o dvojici stranaca koji su cijelu noć stražarili i čuvali karavanu.

Vođa karavane bio je začuđen.

-Ne, osim vas, nisam zadužio nikog drugog-reče.

Zbunjeni mladić pomisli da je pogriješio. Ako oni ljudi nisu bili unajmljeni da bi čuvali karavanu, onda mora da su došli da bi krali, a njega je bio pokosio san i nije uhvatio te lopove.

Panično se obratio vođi karavane:

-U tom slučaju, oni su lopovi koji su iskoristili to što smo zaspali svi na straži i pokrali nam vrijedne stvari.

Čuvši to, i vođa karavane se usplahirio. Svima je naredio da provjere svoje stvari i da prijave gubitke. Svi u karavani su sve prekontrolirali.. ništa nije nedostajalo.

To je značilo da dvojica tajnovitih nisu bili lopovi. Vođa karavane obrati se prisutnima:

-S obzirom da ti ljudi nisu došli da nas pokradu, tu su bili da bi nas zaštitili.

Potom se obrati mladiću:

-Bi li ih prepoznao da ih ponovo vidiš?

Da, prepoznao bi ih. Sjećam se njihovog izgleda.

Vođa karavane reče:

-Nisu se mogli mnogo udaljiti. Odmah nađi te ljude, saznaj ko su i zašto su čuvali našu karavanu.

-Uredu!-reče mladić.

Obišao je oko karavane da bi shvatio na koju su stranu otišli. Razgledajući oko sebe, vidio je trag dviju osoba na putu koji je vodio prema gradu. Mora da su to oni koje je on vidio. Brzim korakom je pošao za njima. Krišom ih je slijedio.

Za to vrijeme je vođa karavane svima kazao ono što mu je prenio mladić. Svi su bili veoma znatiželjni. Jedni druge su pitali:

-Ko su ti ljudi, zašto su nas čuvali?

Niko nije nalazio odgovora.

U međuvremenu su Hazreti Omer i Abdurrahman stigli u grad. Mladić ih je pratio. Pokazujući na njih, pitao je muslimane koje je sreo na putu:

-Ko su ovi?

Prvi kojeg je pitao, reče mu:

-Kako ga ne poznaješ?! To je halifa Omer. Onaj s njim je jedan od njegovih najbližih prijatelja Abdurrahman ibn Auf.

Mladić nije mogao povjerovati u to što je čuo. Pomislio je:

„Ovaj čovjek se meni podsmijava. Zar da velikan jedne države poslije pola noći, umjesto da spava u mehkoj postelji, stražari i čuva ljude koje uopće ne poznaje?“

Isto je pitao i druge, ali je i odgovor bio isti:

-To su halifa Omer i njegov prijatelj Abdurrahman ibn Auf.

Povjerovavši u odgovore koje je dobio, mladić se vrati do karavane. Otišao je pravo vođi. Ljudi u karavani i dalje su pričali o tom događaju.

Kad je vođa primjetio da je mladić stigao, upita ga sa nestrpljenjem:

-Ko nam je stražario noćas? Jesi li uspio saznati?

-Da, saznao sam. Ali, kad vam kažem, nećete povjerovati.

Mladićeve riječi izazvale su još veće interesovanje prisutnih.

-Stražu su nam čuvali vođa mislimana Omer i njegov prijatelj!

Najviše se začudio stari čovjek, vođa karavane. On je najviše putovao i svugdje je čuo za Omera.

-To znači da se onaj koji je svojom snagom uzdrmao svijet, da se veliki državnik Omer u noćnim satima brinuo o ljudima koji nisu njegove vjere.

Niko iz karavane još nije mogao povjerovati da je velikan kao što je halifa došao i njih čuvao. Nakon što ih je prošla zbunjenost, vođa karavane ih okupi i kaza im:

-Prijatelji, ovaj primjereni postupak halife Omera vezan je za njegovu vjeru. To znači da je islam toliko lijepa vjera! Ja odoh potražiti Omera i prihvatiti njegovu vjeru!

Zaputio se ulicama Medine. Kad su vidjeli da im je vođa otišao, i ostali iz karavane povikaše:

-I mi želimo postati muslimani!

I oni se uputiše za svojim vođom. Zajedno su pronašli halifu Omera. Razgovarali su sa njim. Nakon toga su, izgovarajući Kelime-i-šehadet, postali muslimani.

Iz knjige: Hazreti Omer (Enis Yüce)

Za  Akos.ba pripremila: Zilha Ramić