Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Herojska Žepa u borbi za opstanak

Herojska Žepa u borbi za opstanak

Žepa, naseljeno mjesto na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine, u sastavu općine Rogatica, herojska enklava nad čijim stanovnicima je kao i nad Srebreničanima 1995. godine počinjen genocid dok su bili zaštićena zona Ujedinjenih naroda (UN), danas je mjesto koje umire i u kojem nema života.

Prije dvije decenije je kao i Srebrenica bila u žiži svjetske javnosti, a danas je zaboravljena od svih. Povratnici preživljavaju od poljoprivrede i stočarstva, a rijetki su oni koji ih i posjete s vremena na vrijeme.

Nemaju ambulante, prodavnice, prevoza…

Od 800 prijeratnih porodica danas živi oko 200. Mještani su uglavnom stari, samo je jedan zaposlenik, a lokalno područno odjeljenje osnovne škole pohađa 15-tak đaka.

Najbliži grad je Han Pijesak, udaljen oko 20 kilometara od Žepe, a jedini kontakt sa vanjskim svijetom su privatna vozila ili privatni prevoz koji za Sarajevo vozi tek tri puta sedmično.

– Žepe nema ni na putokazu –

Ekipa Anadolu Agency (AA) odlučila je posjetiti zaboravljenu enklavu o kojoj je pisao i Ivo Andrić u svom romanu “Most na Žepi”. Ime “Žepa” nema ni na jednom putokazu.

Ukoliko poznaješ put i dobro je, a ukoliko se prvi put voziš ka Žepi primoran si da pitaš mještane naselja kroz koje prolaziš i koji te sa čuđenjem gledaju kada upitaš za Žepu. Jedna grupa ljudi nam pokazuje prema šumskom, malte ne pa makadamskom putu i smije se… Vozimo se kroz šumu uskom cestom kojom niko osim nas i ne ide.

Nakon dugog puta ukazaše se i prve kuće kao i znak “Žepa”. Nekoliko kuća u kotlini, a isto toliko i po okolnim brdima. Udaljeni od svih i prepušteni sebi… Većina kuća nije ni obnoljena, još uvijek su na njima podsjetici na težak period ‘90-tih godina.

Napokon nailazimo i na prvog čovjeka… Na velikoj temperaturi obavlja teške fizičke poslove.

Edhem Kačević rođen je u Žepi. Kao i mnogi njegovi rođaci, rodbina i komšije 1995. godine je bio primoran napustiti svoju kući i preko šuma otići do slobodne teritorije – Tuzle. U Žepu se ponovo vratio 2008. godine.

“Iz Žepe sam izašao ‘95. pod pritiskom. Svako zna kako sam izašao odavde. Međutim, definitivno sam se u Žepu vratio 2008. Sada živim ovdje. Bavim se poljoprivredom i stočarstvom, poslovima kojima se ljudi bave na selu”, ispričao je Edhem za AA.

Međutim, kako kaže, slika povratnika u Žepu je teška.

“To se vidi iz priloženog. Nema nigdje nikoga. Ovo mjesto je prije rata živjelo sa oko 6.000 stanovnika, a sada živi sa oko 150 porodica. Unazad pet-šest godina smo imali hitnu službu svakog petka sa Koševa iz Sarajeva. U posljednje dvije godine nemamo ni to. Znači, nemamo ljekara, kojeg smo imali, nemamo prodavnicu, nemamo ništa”, priča Edhem o povratničkom životu u Žepu.

Kaže da se svako snalazi na svoj način, kako zna i umije. U Žepi danas žive uglavnom starci, ali Edhem kaže da ima i mladih ljudi koji na ovim prostorima pokušavaju zasnovati normalan život.

“Ima mladih ljudi koji ovdje zasnivaju porodice i koji se žive normalnim životom. U Žepi je izuzetno dobro živjeti samo da imamo malo podrške od koga. Imamo dosta stoke, proizvodi se dosta mesa, mlijeka, ima dosta voćarstva. Imamo prirodne resurse, samo nemamo podrške”, ističe Edhem.

Žepljaci nemaju ni autobuske linije, pa tako da samo oni koji imaju privatne automobile mogu izaći iz Žepe i imati kontakt sa civilizacijom.

“Nemamo ni prevoza. Nemamo čak riješen ni prevoz za đake. U područnoj školi ima 15-tak đaka. Imamo samo privatnu liniju za Sarajevo i to voze tri puta sedmično”, priča Edhem ogorčen na vlasti koje imaju ovakav odnos prema njima, preživjelim ljudima iz ‘95. godine.

Poručuje da je Žepa dala mnogo šehida. Žepa je Rezolucijom UN-a 16. aprila 1993. godine proglašena “zaštićenom zonom”. Žepljacima je oduzeto naoružanje i Žepa je povjerena na čuvanje UN snagama. Međutim, 25. jula 1995. Žepu su bez otpora ukrajinskog bataljona okupirale srpske snage. U odbrani Žepe je poginulo 457 osoba.

“Ovo je ratna enklava koja je primaknuta uz samu obalu Drine. Ovdje smo mi imali dvije granice. Teško nam je bilo. Imali smo mnogo civilnih žrtava. Oko 60 posto Žepljaka je otišlo preko Drine, nisu imali drugog izlaza, predali se i bili u logoru u Mitrovom Polju. Ostali su se izvukli kako tako. Svako ko je prešao preko šume do Kladnja zna kako je prešao, teško. Neko je preko šume išao pet-šest dana, a neko i mjesec. Neko nije ni prešao, stradao je u putu”, prisjetio se Edhem dana iz ‘95. godine kada su se borili za svoje živote.

Dok pričamo sa Edhemom u lokalnu džamiju pristižu malobrojni Žepljaci na namaz. Među njima je i 86-godišnji hadžija Hasan Halilović, inače mujezin u džamiji. Njegov otac je također, kako kaže za AA, bio mujezin više od 50 godina u istoj džamiji.

– Zaboravljeni od svih –

Hasan je najstariji povratnik u Žepu, a sa suprugom Vasvijom se u rodni kraj vratio 2000. godine.

“Sad sam najstariji povratnik. Vratio sam se sa ženom. Imam djecu u Sarajevu i Njemačkoj, ali hoću da budem na očevini. Ovdje sam uložio puno truda. Napravio sam i kuću. Kuća je bila potpuno izgorjela pa sam morao ponovo praviti”, ispričao je Hasan za AA.

Ovaj 86-godišnjak i danas vozi automobil, sije povrće u svojoj bašti, a sjeća se da nekada u “ovu kotlinu” nije stizao ni kilogram brašna nego su Žepljaci sve sami sebi proizvodili.

“Mi smo zaboravljeni, ali ja volim biti ovdje. Moji vršnjci su izgradili Bosnu poslije ‘45.,”, poručuje Hasan i dodaje da su se Žepljaci borili i u Sarajevu i drugim mjestima.

Sejfo i Merka Kulovac su također jedna od povratničkih porodica u Žepu. Vratili su se prije pet godina, a kako kažu, Žepu opet svake godine napuštaju tokom zime jer je jako težak pristup do ovog mjesta, a kako su penzioneri u godinama, a nemaju ljekara, bolje je u nekom civiliziranijem mjestu.

I njihova kuća je bila u potpunosti zapaljena, a sada su je ponovo obnovili.

“Sve je bilo zapaljeno, ni šupa nije ostala. Bila je kuća sa poslovnim prostorom. Ovdje sam rođen. U Minhenu sam zaradio penziju. Sada bih volio da sam ovdje non – stop, ali teško je. Nemamo prodavnicu, prevoza, ljekara, svašta fali. Nema omladine da može raditi. Ima malo penzionera”, ispričao je Sejfo za AA.

Kako kaže, namirnice mu u Žepu dovoze djeca iz Sarajeva.

“Ne može mi nigdje biti kao ovdje. Meni je ovdje slađe i bolje. To je moje. Rođen sam ovdje. Volim Žepu, naš narod i običaje”, poručio je Sejfo.

U ovom zaboravljenom mjestu se nalazi veliki broj historijskih znamenitosti, a jedna od njih je i Redžep-pašina kula iz 16. stoljeća koja je tokom proteklog rata u BiH, zapaljena kao i cijelo naselje.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top