Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Hangi: Bosanski muslimani svoje vjerske dužnosti vrše s najvećom tačnošću

Hangi: Bosanski muslimani svoje vjerske dužnosti vrše s najvećom tačnošću

Bosanski muslimani i muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti s najvećom tačnosti. Naš musliman ide pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondje pomoli i pokloni Bogu svomu. Čim je zora zarudjela, zove ga pijev mujezina na jutarnju molitvu, sabah. U po dana klanja on podne. Dva sata prije zapada sunca ide opet u džamiju i klanja ikindiju. Kad sunce zađe, klanja akšam, u dva sata poslije zapada sunca klanja jaciju, a onda će na počinak. Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tuđoj zemlji, makar ga neznalice i obijesni stvorovi zbog toga i ismjehivali. On prostre svoju serdžadu, ili ćilim, koji uvijek uza se nosi, okrene se prema Meki i, zaboravi na sve svjetovne stvari, ne obazire se ni nalijevo, ni nadesno, već se moli dragomu Allahu.

Dok muškarci vole u džamijama, klanjaju njihove žene, šćeri i sitnija djeca u kućama, jer je ženama, osim u neke dane, a napose za ramazana, kada idu da čuju vaz, propovijed, zabranjeno polaženje džamija.

Čim je koji musliman u džamiju unišao, dodaknuo se je palcima resica na ušima u znak da je odsele gluh i slijep za sve svjetske stvari, a onda stane pred mihrab, oltar. Do njega stane drugi, pa treći i četvrti, dok ne ispune prvi red pred mihrabom. Iza njih poreda se drugi red, pa treći i četvrti, koliko je već vjernika u džamiji. Jedan je red od drugoga tako udaljen, da jedan drugome kod klanjanja ne smeta.

Džamijski hodža, imam ili muftija, stane sada pred vjernika i dova, molitva, započne. Prije i za vrijeme molitve niko ne govori, niko se ne smije, niti ogledava. U džamiji vlada sveti mir i najveća tišina. Na riječ hodže ili koga drugoga, koji pred vjernicima klanja, svi se sagnu, onda keknu i klečeći dotaknu se čelom ćilima, koji su prostrti na podu džamije. Zatim ustanu i opet se sagnu, i to u sabah četiri, u podne deset, u ikindiju osam, u akšam pet, a u jaciju trinaest puta. Čitavo to vrijeme tako je u džamiji tiho i mirno, da osim pijeva hodžina kod mihraba i mujezinova na mahvilu, koru, te šuštanja haljina, pojedinih uzdaha i puckanja ljudskih zglobova ništa čuti ne možeš.

Kad se molitva svršila, izlaze vjernici iz džamije isto tako mirno kao što su i unišli. Tek kada su se od džamije ponešto udaljili i rahmet ”prid” dušu mrtvima proučili, započne razgovor.

U džamiju ide musliman ili bosonog ili u čarapama ili u mekanim cipelama, mestvama. Bogatiji i odličniji muslimani, a napose age i begovi, nose dvostruke cipele; stariji jemenije ili postole, a mlađi kaloše. Kada će, dakle, da se Bogu pomole, ostavljaju gornje cipele pred vratima, a u mekanima ulaze u džamiju. U molitvi su tako sabrani, da ih ništa rastresti ne može, pa dok oni klanjaju da dođe u džamiju i koji inovjerac u cipelama, što je strogo zabranjeno, oni se neće okretati ili mu što reći, dok nijesu svoje molitve svršili.

Prije nego će se naš musliman Bogu pomoliti, uzima on abdest ili avdest, to jest on si prema propisima svoje vjere pere obraz, vrat, usta, noge i ruke, da čist dođe pred svoga Boga. Radi toga su i džamije sagrađene ponajviše pokraj vrela, rijeka i potoka, ili ako nema vrela, dovode vodu šedrvanima, vodovodima, često iz velike daljine iz vrela koja ljeti ne presuše, da imaju uvijek dovoljno vode za uzimanje abdesta. Ako musliman nema pri ruci vode, mora je potražiti, a akoje ne može naći, dotakne se rukom zemlje, ili, ako je u pustinji, pijeska, pa čini rukama znak prekolica i ruku do iznad lakata, kao da se pere i pri tom moli molitve koje su propisane kada se uzima mokri abdest. To je takozvani tejemmum, suvi, a vrijedi u nuždi kao mokri abdest.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Kao u cijelom muslimanskom svijetu, tako su i bosanske džamije po većim gradovima sagrađene po uzoru veličanstvene Aja Sofije u Carigradu. Po selima, trgovištima i manjim gradovima džamije su malene; neke su od kamena, a neke i od drveta. Džamije su izvana i iznutra vrlo jednostavne. Na džamijama su visoke, uske i okrugle munare ili minareti. Na te munare uspinju se mujezini i pozivaju narod na molitvu. U svim džamijama po zidovima lijepo ispisani stihovi iz Kur’ana, a inače nema u ni slika, ni drugih nakita. Sve pokazuju pravcem na istok, sve su okrenute prema Meki. U glavnom zidu, koji je prema Meki okrenut, ima uzak, dosta visok izdubak – to je mihrab, gdje hodža, imam, muftija ili ko drugi, pred narodom klanja. S lijeve strane mihraba je kjurs ili ćurs, propovijedaonica, gdje hodža drži narodu vaz, propovijed, a s desne strane mimber, gdje svakoga petka mole za halifu, vrhovnu duhovnu glavu svih muslimana, a 18. avgusta i za našega uzvišenoga vladara. Mimbera nema svaka džamija nego samo one koje imaju berat, dozvolu od sultana. Osim dove, molitve za sultana, uči hodža kod mimbera svakoga petka u podne hudbu i klanja džumaj. Kada je proučio hudbu i klanjao džumaj, sađe s mimbera, stane pred mihrab i klanja podne kao i u ostale dane. Osim petka uče hudbu i klanjaju džumaj samo prvi dan velikoga i prvi dan kurbanskoga bajrama, jer je petak prvi i najodličniji dan u sedmici. U džamijama, koje nemaju berata za hudbu i džumaj, nema ni mimbera, nego vjernici, koji pripadaju manjim džematima, idu u petak u podne, a isto tako i na bajram, u one džamije u kojima se uči hudba i klanja džumaj. Osim hudbe i džumaja, mogu i u manjim džamijama učiti tj. klanjati sve vaktove, naime sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Na suprotnoj strani mihraba je mahfil, kor, na kome mujezin odgovara hodži kod klanjanja. To je evo sav unutrašnji namještaj i ukras džamija.

Pa baš ta jednostavnost u džamijama, i onda onaj tihi mir za vrijeme molitve, pobuđuje u duši čovječjoj neki strah, tu istom uviđaš svoju ništenost pred Veličanstvom Božijim. Na mene ne može ništa tako djelovati, ništa me ne može tako na pobožnost poticati, kao taj mir za vrijeme molitve. Tu tek opažam koliko smo mi kršćani u pobožnosti za muslimanima zaostali, mi, koji se u crkvi, u kući Božijoj, tako rado razgovaramo, šalimo, smijemo i okrećemo.

Nastaviće se …

Izvor: ,, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini ”

Autor: Antun Hangi

Za Akos.ba pripremila: Adisa Omerbašić

 

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top