Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Hamajlije i propisi vezani za njih I dio

Hamajlije i propisi vezani za njih I dio

Značenje izraza et-tema’im (hamajlije, amuleti)

Hafiz el-Munziri kaže: „To je amulet koji su ljudi kačili na sebe vjerujući da će im on otkloniti nesreće. To je neznanje i zabluda, a jedino Allah može otkloniti i spriječiti nevolje.“

Autoritet Ibn Esir u En-Nihaji kaže: „Temaim je množina od temime, a to je amulet koji su Arapi kačili svojoj djeci štiteći ih tako, kako su tvrdili, od uroka, što je islam proglasio ništavnim.“

Slična situacija je i sa školjkama koje su uzimane kao amuleti. To je školjka koja je vođena iz mora, kojom su se, također, štitili od uroka.

Slično je i kačenje različitih konaca, papira i slično na kojima su ispisane različiti tekstovi u kojima se ne spominje Uzvišeni Allah, kao i kačenje nekih stvari koje sastavljaju neznalice i lažovi a koje nazivaju zapisima.

U ovo, također, spada kačenje potkovice iznad vrati, ispred auta i sličnih stvari, poput male cipele, iscrtane ruke, za što oni tvrde da čuva od uroka, džinskog ili ljudskog uznemiravanja i slično. Sve to je zabranjeno i islam je to proglasio ništavnim.

Talismani su širk

Vezano za ovu temu, prenose se brojni Poslanikovi, s.a.v.s., hadisi koji upozoravaju na ovu opasnost, tretirajući ovu pojavu kao širk, i ovo se ubraja u mali širk, a i to je, svakako, veliki grijeh.

Imam Ahmed u svome Musnedu prenosi od Ukbe b. Amira el-džuhenija da je kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., došla neka delegacija, pa je Poslanik, s.a.v.s., prihvatio prisegu devetorice ali je odbio jednoga. Tada mu se oni obratiše: „Allahov Poslaniče, primio si prisegu devetorice a odbio si ovoga?“

Na to Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori: „Na njemu se nalazi talisman.“

Onda je čovjek svojom rukom dohvatio talisman i prekinuo ga, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., prihvatio prisegu. Tada Poslanik i reče: „Ko okači talisman, pripisao je Allahu druga.“[1]

Ukbe b. Amir također kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: „Ko okači talisman, Allah mu ne upotpunio, a ko okači školjku, Allah ga ne sačuvao.“[2]

Značenje ovog hadisa jeste da je ovo Poslanikova, s.a.v.s., dova da Uzvišeni Allah ne upotpuni onom čovjeku ono što želi hamalijom. A što se tiče drugog dijela hadisa, on znači da mu Uzvišeni Allah ne podari smiraj, a također može značiti i to da mu ne podari zaštitu od onoga od čega strahuje i od čega se želi sačuvati.

Imran b. Husajn prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na ruci nekog čovjeka vidio halku, pa ga je upitao: „Šta ti je to?“

Čovjek odgovori: „Uzeo sam ovo zbog slabosti i nemoći koju osjećam.“

Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: „To će ti samo slabost povećati. Otkloni to od sebe, jer ako umreš sa tim na sebi, bit ćeš tome i prepušten.“[3]

U verziji hadisa koju prenosi imam Ahmed stoji: „Ako umreš, a to bude na tebi, nikada se nećeš spasiti.“

Abdurrezzak prenosi od Imrana mevkuf predanje da je vidio nekog čovjeka koji je na svojoj ruci imao veliki bakrani prsten, pa ga upita „Zašto to nosiš na ruci?“

On odgovori: „Napravio sam ga zbog slabosti.“

Imran mu reče: „To će ti samo povećati slabost.“[4]

Vahina – kako kaže Ibn Esir – je vena koja je u ramenu ili cijeloj ruci.

Kaže se da je i to bolest udova. U tom slučaju su kačeni određeni talismani koje su kačili muškarci, a žene ne. Poslanik, s.a.v.s., je to zabranio, jer su to oni nosili vjerujući da će ih to štititi od bola. Korišteni su u kontekstu talismana koji su zabranjeni.

Rečeno mu je da će mu to samo povećati slabost, jer onaj ko pripisuje Allahu druga pristupa, u startu, neispravnog nijeta i namjere. On je vezao svoje srce za ono što mu ne može koristiti niti od njega odagnati kakvu štetu. Uzvišeni Allah kaže: I, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi uistinu, nevjernik.[5]

U dva Sahiha se od Ebu Bešira el-Ensarije prenosi da je s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., bio na nekim putovanjima, pa je on poslao izaslanika: „Neka ne ostane na vratu nijedne deve ogrlica od kostrijeti – ili je rekao ogrlica, a da ne bude prekinuta.“[6]

Prenosilac se dvoumi da li je njegov učitelj kazao: …ogrlice od kostrijeti… ili je rekao samo ogrlice?

Prvo mišljenje pojačava predanje koje se prenosi od imama Malika, da je upitan o ogrlicama, pa je rekao: „Nisam čuo da su pokuđene, izuzev kada su od kostrijeti.“

Drugo mišljenje je u skladu s predanjem koje prenosi Ebu Davud u kojem bez sumnje stoji smo ogrlice.

Oni se razilaze o cilju zabrane navedene u ovom hadisu.

Hafiz Ibn Hadžer u Fethu od imama Ibn Dževzije prenosi tri stava o cilju ove zabrane:

Prvo: Arapi su stavljali kamilama ogrlice od grube kostrijeti kako ih,prema njihovim tvrdnjama, ne bi pogodio urok. Zbog toga im je naređeno da to skinu, jer takve ogrlice ne mogu uticati na Allahovu odredbu. Ovo je mišljenje imama Malika. Ibn Hadžer kaže da ovaj stav podupire i hadis Ukbe b. Amira u kojem stoji: „Ko okači talisman, Allah mu ne upotpunio.“

Drugo: ovo je zabranjeno kako se životinja prilikom trčanja i slično ne bi ugušila. Ovo je stav Ebu Ubejde. On kaže da je to zabranjeno jer to uznemirava životinju i otežava joj disanje. Također, u hodu se može time zakačiti za neko drvo, pa se i ugušiti.

Treće: Oni su na ove ogrlice kačili zvona i to je stav El-Hatabija, a na to ukazuje i naslov poglavlja koji je imam Buhari dao u svome Sahihu.[7]

Ashabi, r.a., su bili jako obazrivi i rezervisani prema svakom obliku širka, bio on veliki ili mali, javni ili tajni. Bojali su se da se ne pojavi kod njih, kod njihovih porodica ili u njihovoj blizini. Kada bi vidjeli bilo šta od toga, oni bi to osudili, izvršavajući tako svoju obavezu i obavljajući svoju misiju. Takvi su bili i tabi’ini, njihovi učenici.

Imam Ahmed u Musnedu prenosi hadis Abdullaha b. Mes’uda, u kojem sinovac Zejnebe, Abdullahove žene prenosi da je ona kazala: „Kada bi Abdullah b. Mes’ud izašao vani zbog nekih obaveza, to završio i vratio se kući, pred vatima bi se iskašljao, kako bi nas upozorio na njegovo prisusvo  i izbjegao kod nas ono što mu se ne sviđa. Jednom se tako nakašljao pred vratima, a kod mene je bila neka starica koja mi je bajala. Sakrila sam je ispod kreveta. On je ušao i sjeo pored mene, pa mi je oko vrata vidio konac, te mi reče: ‘Šta je ovo?’ Ja mu odgovori: ‘Konac na kojem mi je bajano.’ On ga pokida, a onda reče: ‘Abdullahovoj porodici nije potreban širk, čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ‘Bajanje, talismani i tavla su širk.’

Ja mu rekoh: ‘Zašto to govoriš, jer kada je meni suzilo oko otišla sam kod nekog jevreja i on mi je bajao, pa je toga nestalo?’

On reče: ‘To je šejtanovo djelo, on stavlja svoju ruku u oko, pa kada ti je taj bajao, šejtan je sklonio ruku. Dovoljno ti je bilo da kažeš što je i Poslanik,s.a.v.s., govorio: ‘Gospodaru ljudi, otkloni problem, izliječi, jer Ti si onaj koji liječi, nema lijeka do Tvoga lijeka,lijeka nakon koga ne ostaje bolesti.’“[8]

Što se tiče bajanja, odnosno rukje u širem smislu, o tome će biti riječi kasnije. Tavla je, kako kaže Ibn Esir,vrsta sihra kojom žena nastoji omiliti se svome mužu. To je širk zato što postoji uvjerenje tih ljudi kako te stvari ostavljaju trag i djeluju mimo Allahove odredbe.

Ibn Ebi Hatim prenosi od Urvea, kako je Huzejfe b. el-Jeman ušao kod nekog bolesnika i na njegovoj mišici vidio talisman, pa ga prekinuo i kazao: Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.[9]

Veki’ prenosi u svome Džami’u od Se’ida b. Džubejra da je rekao: „Ko prekine talisman nekom čovjeku ima nagradu kao da je oslobodio roba.“

[1]  Bilježe Ahmed u svome Musnedu, 126/4, Et-Taberani 885/17, El-Hakim 219/4. El-Munziri i el-Hejsemi kažu da su Ahmedovi prenosioci pouzdani, a Albani ga ubraja u vjerodostojne hadise (492).

[2]  Bilježe Ahmed, 154/4, Ebu Ja’la (1759), Et-Taberani 130/17, Ibn Hibban u svome Sahihu (EL-Ihsan, 6076), El-Hakim 216/4 smatrajući njegov sened vjerodostojnim, a sa time se slaže i Ez-Zehebi. Bilježi ga i Bejheki 350/9, a El-Munziri u Et-Tergibu njegov sened smatra dobrim. El-Hejsemi, nakon što ga je pripisao Ahmedu, Ebu Ja’lau i Et-Taberaniji navodi da su njihovi prenosioci pouzdani.

[3]  Bilježi Ibn Hibban u svome Sahihu (6086), od Mubaraka b. Fudale, on od El-Hasana. Bilježi ga i Ahmed 445/4, kao i Ibn Madže u poglavlju o medicini (3531). El-Busajri u Ez-Zevaidu spominje da je sened ovog hadisa hasen.

[4]  El-Musnif, predaja br. 20344.

[5]  Junus, 106.

[6]  Muteffekun alejhi, El-Lu’lu’u vel-merdžan fima ittefeka alejhi-š-šejhan, br. 1271

[7] Pogledaj: Fethu-l-Bari, 42/6, tab’atu-s-selefije, komentar hadisa 3005.

[8]  U recenziji ovog hadisa šejh Ahmed Šakir kaže da je njegov sened hasen.

[9]  Jusuf, 106.

Piše: šejh dr. Jusuf el-Karadavi

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top