Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Istaknuti Bošnjaci > Hafiz Mahmud Traljić: Sjećanje na devet godina i osam mjeseci zatvora

Hafiz Mahmud Traljić: Sjećanje na devet godina i osam mjeseci zatvora

Mahmud Traljić je neumorno radio na poboljšanju teškog stanja Bošnjaka kroz koje su prolazili tokom Drugog svjetskog rata. Nije se štedio ni žalio da da svoj maksimalan doprinos.

 

U toku Drugog svjetskog rata, kada je veliki broj Bošnjaka istočne Bosne zlostavljan, protjeran sa svojih ognjišta i ubijen, osjećajući njihovu bol i patnju, traži načina da im pomogne. Zbog tih stradalih, protjeranih i nemoćnih, s kojima se susreće i u Sarajevu, odlazi u Foču, Goražde i Čajniče ispred Muslimanskog dobrotvornog društvu “Merhamet”, da im pomogne i olakša muke, bol i stradanja.

Nakon Drugog svjetskog rata, kada Bošnjaci nemaju pravo na svoje nacionalno opredjeljenje, kada se i dalje nad njima provodi nepravda, on se uključuje u omladinsku organizaciju Mladi muslimani, kako bi dao svoj doprinos u odgoju i obrazovanju, vjerskoj i nacionalnoj svijeti omladine. Godine 1947. komunističke vlasti su hfz. Mahmuda Traljića, kao Mladog muslimana, sekretara El- Hidaje, pritvorile i osudile na deset godina zatvora uz prisilni rad, zajedno sa još devet bošnjačkih intelektualaca, na čijem čelu je bio Kasim ef. Dobrača.

“Pod udarom komunista našli su se svi dijelovi starog bošnjačkog društva, a naročito islamski opredijeljeni intelektualci. Oni su smatrani većom opasnošću po sustav od zvanične uleme, koja se već velikim dijelom stavila pod prismotru vlasti. Mada je pod odredbe Suda narodne časti 1945. godine bilo stavljeno gotov sve bošnjačko građanstvo, a veliki dio njega ostao i bez građanskih prava, ideološko usmjeravanje bošnjačkog naroda putem ideoloških sudskih procesa traje do 1949. godine. Najmasovnija i najznačajnija su dva sudska procesa: jedan grupi Kasim Dobrača 1947. i drugi Mladi muslimani 1949. godine.”[1]

Poznato je iz svih istraga protiv Mladih muslimana da su bili mučeni i zlostavljani kako bi priznali ono za što se optužuju. Hafiz Mahmud Traljić, iako nježan i slabašan, pokazivao je izuzetnu hrabrost, odvažnost i spremnost da se žrtvuje zarad istine. O toj njegovoj hrabrosti svjedoči Hasan-ef. Ljevaković koji je zajedno sa njim bio u istrazi u spomenutoj Dobračinoj grupi.

“Pred samo suđenje došao nam je službenik, istražitelj UDB-e koji nas je čitavo vrijeme ispitivao, isljeđivao i lomio, i doslovce kazao: ’Eto, sada idete na suđenje! Vas će sudija na suđenju obavezno pitati jeste li bili mučeni, udarani i tučeni u istrazi! Suđenje je javno i na njemu nije isključeno prisustvo i stranih novinara. Ukoliko reknete da niste mučeni, tučeni, paćeni i udarani, kazne su vam sve trojici po tri i po godine. Ukoliko ispričate kako je bilo, tj. da ste mučeni, paćeni udarani i tučeni, kazne su vam po sedam godina. Imate prvi put priliku da sami odaberete.’ Ja sam, kaže, h. Hasan-ef., odlučio da reknem da me nisu tukli i to sam i na sudu kazao, a rahmetli Karalić i hafiz Mahmut su sve na sudu ispričali onako kako je bilo u istrazi i da su paćeni i mučeni glađu i nespavanjem i da su udarani, vrijeđani i psovani. Kada je suđenje završeno, pristupilo se čitanju presude. ‘Ja sam (Ljevaković h. Hasan-ef.) dobio 3,5 (koliko mi je unaprijed obećano), a hafiz Mahmut i Karalić po sedam godina.’ Nikada ni jedan od njih u životu nije ni spomenuo a kamoli da je mene ukorio što sam ja na sudu rekao da me nisu tukli u istrazi. Jednostavno, ljudi kao hafiz Mahmut znali su i bili potpuno svjesni granica ljudske izdržljivosti. Zapravo, takvi ljudi nikada tuđe slabosti ne pretvaraju u svoje vrline niti smatraju sebe dobrim zato što je neko slab.”[2]

Grupa koja je optužena i kojoj se sudilo 1947. god. nazvana je “Dobrača Kasim i ostali.” U toj grupi bili su: Kasim-ef. Dobrača, Derviš-ef. Korkut, dr. Kasim Turković, dr. Jusuf Tanović, dr. Salih Udžvarlić, Abdulah-ef. Dervišević, Ibrahim- ef. Karalić, Hasan-ef. Avdić, Hasan-ef. Ljevaković, Muharem- ef. Abdihodžić, Osman-ef. Hasanović, Mustafa Hebović i hfz. Mahmud-ef. Traljić. Svi oni optuženi su nepravedno za kolaboraciju sa fašističkom Njemačkom i uspostavljanje organizacije usmjerene na obaranje ustavnog poretka države. ‘Optuženi su za navodne aktivnosti rušenja postojećeg poretka u FNR Jugoslaviji uz pripisivanje špijunske djelatnosti.’ Iz tog dosijea može se vidjeti za koje poslove je hfz. Mahmud-ef. Traljić osuđen na 10 godina zatvora.

Ovoj presudi, koja se može pogledati u dosijeu Kasima Dobrače, može se pridodati i informacija Mustafe Spahića koji u Glasniku Rijaseta Islamske zajednice piše da je hfz. Traljić kao sekretar El-Hidaje spalio i uništio svu arhivu i dokumentaciju El-Hidaje da ne bi dopala u ruke “srbokomunističkih krvavih ruku i katilskih očiju žednih muslimanske nevine krvi koja je preživjela četničku kamu u Drugom svjetskom ratu.”

Prema istom izvoru, sva optužnica se kretala i počivala na pitanju zašto je to uradio i je li ga na to nagovorio Kasim-ef. Dobrača. “Jedini odgovor hfz. Mahmuta, koji je on neprestano ponavljao i u istrazi i na suđenju bio je: ‘Mene niko nije nagovorio na to pa ni Kasim-ef. da uništim arhivu i dokumentaciju, nego kad više nema društva i kad je zabranjeno, nepotrebna je i suvišna i njegova arhiva i dokumentacija.’”[3] Identično kazivanje pružio nam je i dr. Omer Nakičević, prisjećajući se suđenja hfz. Traljiću, kojem je osobno prisustvovao:

“Dakle, hfz. Traljić je dobio kaznu zbog svog držanja na sudu, jer je nesebično branio Kasim-ef. Dobraču preuzimajući svu odgovornost na sebe. Da toga nije bilo, Kasim-ef. bi dobio kaznu mnogo veću, a hafiz Traljić mnogo manju. U sudnici su svi nosili fesove, a Dobrača ahmediju.”[4]

Čak su kao jedan od dokaza da se radi o organizovanoj grupi navodili i hafiz Mahmud-ef. potpis Sarajevske rezolucije od 14. augusta 1941. godine koja je donesena na godišnjoj skupštini El-Hidaje, organizacije Ilmijje, u kojoj se osuđuju napadi na živote i imovinu stanovništva Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Hafiz Mahmud Traljić je bio posljednji živi potpisnik ovog prvog javno dignutog glasa od strane Bošnjaka BiH protiv genocida, fašista u Drugom svjetskom ratu.

“U obrazloženju zahtjeva za pokretanje krivičnog postupka kaže se da je Dobrača zajedno s Abdulahom Derviševićem, u očekivanju sukoba SSSR-a i jedne zapadne zemlje, pripremao muslimane za taj događaj s ciljem obaranja državnog poretka. Proces protiv Dobrače i ‘njegove grupe’ bio je svojevrsna priprema za kadrovske promjene u Islamskoj zajednici, kao i opravdanje za njih, s ciljem dovođenja ljudi potpuno odanih novom komunističkom režimu. To je bio način nove vlasti da ovlada bitnom bošnjačkom ustanovom.”[5]

Da bi imali potpuniju sliku o optužbi i suđenju Kasim ef. Dobrači i njegovoj grupi prenosimo dio dosijea tog procesa sačuvanog u Arhivu BiH, koji se odnosi na hfz. Mahmuda Traljića.

“Okružni sud u Sarajevu u vijeću sastavljenom od predsjednika suda Salčića Ahmeda kao pretsjednika vijeća i sudije porotnika Mahmuta Hadžiomerovića i Hasana Bračkovića, te Vjekoslave Ištvanić kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv Kasima Dobrače i dr. radi krivičnog djela iz čl. 2 i 3 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, na glavnom pretresu odredjenom riješenjem od 8-IX 1947. g. K-529/47 i održanom dne 18 do 25 septembra 1947. g. u prisutnosti javnog tužioca N. R. Bosne i Hercegovine, branitelja Dr. Uroša Ivaniševića, Mahmuta Filipovića, Dr. Ilije Badovinca,

Nadije Arnautović, Dr. Ante Merkadića, Ante Jurjevića, Dr. Vase Runde i Dr. Dimitrija Miloševića, advokata iz Sarajeva i optuženih, koji su predvedeni iz istražnog zatvora, nakon provedenog dokaznog postupka po saslušanju predloga optužbe i odbrane, donio je i javno proglasio slijedeću

PRESUDU:

“Optuženi Traljić Mahmut je u aprilu 1947 g. sastavio izvještaj o stanju muslimana u Jugoslaviji iznoseći u njemu čitav niz laži i kleveta između ostalih i groznu izmišljotinu, da je u Dubrovniku veliki broj muslimana ubijen zagušljivim gasom, pa dva otkucana primjerka tog izvještaja predao optuženom Derviševiću. Oba ova izvještaja (Izvještaj Kasim ef. Dobrače Teško stanje islama i muslimana u Titovoj Jugoslaviji) upućena su u Egipat u cilju potstrekavanja ove države na miješanje u unutrašnje poslove FNRJ, te je poslije toga jedan egipatski poslanik govorio u Egipatskom parlamentu, a u egipatskoj štampi se pisalo o progonima muslimana u FNRJ, pri čemu su se iznosili podatci istovjetni sa podatcima iz ovih izvještaja.

Dakle podsticali jednu stranu državu na miješanje u unutrašnje poslove FNRJ, čime su počinili krivično djelo iz čl. 3 t. 9 ZKND.

c) Mahmut Traljić koji je učestvovao u organizovanju prebacivanja optuženih Derviševića i Dobrače u inostranstvo na taj način, što je u tu svrhu obezbedio novčana sredstva, pa je tako osigurao 10. 000 Din. od sarajevskog trgovca Ethema Foče.

Dakle, Traljić i Hebović su učestvovali u organizovanju bjegstva i prebacivanja u inostranstvo opt. Derviševića i Dobrače, a Dervišević pripremao svoje i opt. Dobrače u cilju vršenja u inostranstvu krivičnih djela iz čl. 2 ZKND, čime je opt. Hebović počinio krivično djelo organizovanja i prebacivanja u inostranstvo, a optuženi Dervišević i Traljić djelo iz čl. 2 ZKND.

Za ova djela Mahmut Traljić je dobio kaznu od 10 god. Presuda glasi:

VI. Mahmut Traljić na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 10 godina u koju mu se kaznu uračunava istražni zatvor od 2. VI 1947 god. na konfiskaciju cjelokupne imovine sa ograničenjem iz čl. 4 Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije i na gubitak političkih prava i prava na socijalno osiguranje u trajanju od 4 godine.”[6]

Suđenje hfz. Mahmudu Traljiću i nekolicini njegovih istomišljenika, uglavnom njegovih suradnika i prijatelja, od kojih je policijska istraga napravila grupu, bio je jedan od oblika zastrašivanja muslimana i onemogućavanja organiziranog djelovanja, aktivnosti na prikupljanju podataka o     stradanjima muslimana od strane Nijemaca, ustaša i četnika. To je bila matrica na kojoj se nastavila daljnja satanizacija, progoni i suđenja muslimanima i njihovom moralnom uzdizanju. Neki od njih su stradavali prije pritvora na misteriozne načine, neki u toku istrage, mali broj je uspio pobjeći u inostranstvo, a najveći broj je završio u zatvorskim kazamatima gdje su na najsvirepije načine mučeni i zlostavljani.

Hfz. Mahmud Traljić, nepokolebljiv i odvažan, ponosan musliman nije htio nikada napisati molbu za svoje pomilovanje, jer je cijeli proces protiv Kasima Dobrače i ostalih, među kojima je i sam bio, smatrao montiranim i inkonstruisanim. Prema riječima hfz. Fadil-ef. Fazlića:

“U Zenici u zatvoru proveo je devet godina i osam mjeseci ne želeći podnijeti molbu za smanjenje kazne, jer bi se u tom slučaju morao pokajati, prihvatiti krivicu i priznati iskonstruisanu optužbu kao istinu. Mahmud Traljić kao i ostali osuđenici, znali su da je ovaj proces bio montiran i politički motiviran.”[7]

Ako se pogledaju spiskovi onih koji su u to vrijeme bili po zatvorima, primjetit ćemo da se uglavnom radilo o uglednim i uzornim alimima, hodžama bosanskim i njihovim džematlijama koji su čuvali svoju vjeru, odgajali, obrazovali i osvješćivali naš muslimanski svijet. Oni su se posebno isticali svojom hrabrošću pružajući otpor zatvaranju i rušenju džamija, ukidanju mektebske pouke, skidanju zara i otimanju vakufske imovine.

Omer Behmen o tome bilježi sljedeće:

“Tako su istaknutiji pripadnici uleme, to jest istaknuti alimi, imami, odnosno aktivniji i ugledniji džematski službenici i hodže IZ hapšeni i na montiranim procesima osuđivani kao narodni neprijatelji i protivnici bratstva i jedinstva, te osuđivani na višegodišnje robije i prisilni rad. Na taj način su osuđeni na dugogodišnje robije: Kasim ef. Dobrača, hfz. Mahmut Traljić, hfz, Abdulah ef. Budimlija, Husein ef.

Dozo, hfz. Muhamed ef. Pandža, Derviš ef. Korkut, Muhamed ef. Mašić, Abdulah ef Dervišević, Husein ef. Kavazović, hfz. Mustafa Hundur, Abdurahman ef. Hukić…

Ova proganjanja su naročito bila obimna odmah poslije preuzimanj a vlasti komunista, kad je većina vjerskih služb enika pružala otpor zatvaranju džamija, ukidanju mekteba i vjerske pouke, skidanju zara, otimanju vakufske imovine, i posebno 1949.-1950. godine paralelno sa obračunom sa mladomuslimanskim pokretom.”[8]

U Zenici i drugim zatvorima bio je smješten sav bosanskohercegovački ešraf (krem), moralna, intelektualna i duhovna elita u Bošnjaka. Prema sjećanju hfz. Abdulah-ef. Budimlije, po dolasku u Zenicu susreo je u sobi br. 13 oko 120 robijaša. On još kaže:

“Po dolasku u Zenicu u tzv. KPD, smješteni smo u Prvo odjeljenje, u zgradu koja je građena na slovo ‘T’, sa jednim spratom, u sobu br. 13, u kojoj je bio gotovo sav bosanskohercegovački ešraf (krem): hodže, svećenici, inelektualci i političari. U tom odjeljenju-sobi, takozvanoj “Trineski”, bilo nas je oko 120 robijaša poredanih u četiri reda, jedan do drugog, na golom podu. Ko je imao kakav karton od paketa ili kakvo šilte, bilo mu je malo udobnije, dok su u ostalih zbog mršavosti kukovi bili modri. Među ostalom ulemom bili su: r. Muhamed-ef. Pandža, član Ulema-medžlisa, Kasim-ef. Dobrača profesor, h. Ali-ef. Aganović, član Ulema- medžlisa, Derviš-ef. Korkut, kustos muzeja, Husein-ef. Dozo, profesor, hfz. Mahmud Traljić, bibliograf, Muhammed-ef. Mašić (Mevlana), profesor, Kasim-ef. Mašić, profesor, h. hfz. Hamid-ef. Muftić, muderris, Derviš-ef. Spahić, muderris, Abdullah-ef. Dervišević, profesor, Hamid-ef. Vikalo, imam, Munir-ef. Felić, imam, Husein-ef. Omanović, imam, Samed- ef. Omanović, imam, Kasim-ef. Ibrišimović, imam, Nazif-ef. Numanović, imam, Hadžib Basic, imam, AbduUah Durić, imam, Veiz-ef. Imamović, Abdurrahman-ef. Hukić, profesor, Harriid Kurbegović, političar, dr. Čedomir i Milivoj Čekada (braća), svećenici, Papac, svećenik (poginuo u sudaru kod Vinkovaca), dr. Tomislav Jablanović, svećenik, bili su fratri i trapisti iz Banje Luke, dva pravoslavna sveštenika, Trifunović i Nikofor Kukavčić od Banje Luke, kao četnički jatak, Husein Kadić, direktor Vakufske direkcije, Meho Šahinagić, ambasador, Alija Nametak, književnik i publicist, Rešad Kadić, književnik, Konjhodžić, Munir-ef. Bajrić itd.”.[9]

U Zatvoru u Zenici hafiz Traljić je proveo devet godina i osam mjeseci u vrlo teškim uvjetima česte izolacije,[10] samice, staklare i drugih fizičkih i psihičkih mučenja. Nije želio podnijeti molbu za smanjenje kazne, kako su ga neki savjetovali, smatrajući da bi to bilo priznanje krivnje i prihvatanje iskonstruisanih optužbi, te kajanje za ono što je savjesno i odgovorno radio.

Sead Halilagić o tome bilježi sljedeće:

“Hafiz ef. se nije kajao za ono što je radio, jer je sve činio u ime Allaha a na dobrobit islama i muslimana. Želio je da muslimani uoče da ima bar neko ko se zalaže za njihov bolji i srećniji život. Mada je bio nježan, krhkog zdravlja načetog prebolovanim tifusom (1943. godine), a što je kao trajnu posljedicu ostavilo srčane tegobe, sve godine tamnovanja u zeničkom kazamatu je proveo ili na najtežim poslovima (u Željezari, izgradnji tunela za željeznicu, tucanju kamena i si.) ili u “Staklari” tj. samici[11] uz surove životne uslove (smještaj na hladnoj betonskoj podlozi bez grijanja, neadekvatnu odjeću i slabu hranu i uz potpunu izolovanost od vanjskog svijeta. I pored ovih nečovječnih uslova i raznih oblika fizičke i psihološke torture tokom čitave robije, živio je islamski ispunjavajući sve propise i služeći za primjer ostalima. Radi ovoga je bio i dodatno kažnajvan, jer je obavljanje vjerskih dužnosti bilo zabranjeno.”[12]

O snazi hafizove vjere i uvjerenja u ono što je i kako radio, spremnosti da se bori za svoja ljudska i vjerska prava, najbolje svjedoči i slijedeći događaj.

“U toku istrage i boravka u zatvoru, posebno probrani i odani kadrovi tadašnje vlasti su nastojali uticati na promjenu Hafizovih opredjeljenja i stavova. Uprkos ispoljene grubosti i raznih oblika mučenja, u tome nisu uspjeli. Kako su mnogo psovali i vrijeđali islamske svetinje, Hafiz im je uslovio komunikaciju sa prestankom tih radnji. Nije ga boljela fizička tortura već mu je bilo stalo do zaštite svojih vjerskih ubjeđenja. Uprkos primijenjenim različitim metodama, ti zlikovci su se morali korigovati i priznati svoj poraz te su prestali u kontaktu sa hafiz Mahmudom da psuju i vrijeđaju. I pored surovih zatvorskih uslova, ostao je vedar pa spreman i na šalu.”[13]

Upravnik KPD Zenica, Gojko Latinović, u dopisu kojeg je u decembru 1955. godine uputio Državnom sekretarijatu za unutrašnje poslove NR BiH, koji je trebao odlučivati o Traljićevom zahtjevu za uvjetni otpust[14] sa daljnjeg izdržavanja kazne, piše: “Za dosadašnje vrijeme izdržavanja kazne imao je izrazito neprijateljsko držanje. Radi takvog držanja nalazi se u stalnoj skupnoj izolaciji, jer bi u masi osuđenika imao vrlo negativan utjecaj, a pogotovo na muslimanski svijet. Da bi njegovo prisustvo zaista imalo ovakav odraz među osuđenicima, dokaz je i to da se on ne ustručava ni pred službenim licima reći daje naš režim potpuno nedemokratski, da zapravo u takvom sistemu ne može biti demokratije. Po našem mišljenju, imenovani ne zaslužuje da se uvjetno otpusti.”[15]

Taj imanski duh i snaga vjere koju je njedrio i živio hfz. Mahmud nije nimalo umanjen njegovim boravkom i torturama u zatvoru, naprotiv. Kada je obaviješten da je došao kraj njegovom robijanju, nadležni udbaš mu je rekao: “Danas ideš kući, pa pazi da se ne vratiš!” Mahmud mu je jednostavno odgovorio: “Ovdje sam bio među znamenitim ljudima, pa bih opet s njima dijelio sudbinu.”

Ovaj proces kao i onaj koji će uslijediti 1983. godine je pokušaj da se Bošnjacima, preko svojih intelektualaca i alima, isprepadaju, obezglave i ušutkaju.

Uz njih je najvažnije bilo obezglaviti, optužiti i obeshrabriti Islamsku zajednicu, najvažniju i jedinu instituciju, stub i duhovnu vertikalu Bošnjaka, koja je predstavljala muslimane i okupljala oko sebe svoje prvake. To se onemogućavalo ovakvim optužbama, suđenjima i drakonskim kaznama. Kako tvrdi Omer Behmen:

“Jedan od ključnih problema za njih je Islamska zajednica, gdje su odmah poslije oslobođenja, poslije 1945. godine – pa dalje, svu našu pravu ulemu danonoćno proganjali i strpali iza brave, sve je otišlo u zatvore i dobilo visoke kazne. Tako je rahmetli Kasim ef. Dobrača, vrhunski alim, koji je nizašto dobio 15 godina, robijao u njihovim kazamatima, pa Derviš ef. Korkut, Mahmut ef. Traljić, Abdulah Dervišević i redom ostali. Tada smo mi, Bošnjaci, bili potpunio intelektualno obezglavljeni. Jedino   Bošnjaci kao narod nemaju nikakvih svojih institucija, dok svi drugi narodi imaju sve što im treba. Imaju svoje matice, svoje akademije nauka, svoja udruženja… U nas je sve bilo razbijeno i zatrto u startu.[16]

Fusnote:

[1]    Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u 20. stoljeiu, “Sejtarija”, Sarajevo, 1998.,

[2]    Mustafa Spahić, Hafiz Mahmut-ef. Traljić, (28.4.1919.-28.12.2002.), Glasnik Rijaseta Islamske zajednica u BiH, br. 1-2, Sarajevo, 2003. god., str. 144.

[3]          Isto, str. 142-143.

[4]          Omer Nakičević, Iz usmenog izlaganja koje je imao u Čurćića džamiji o hfz. Mahmudu Traljiću.

[5]  Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u 20. stoljeću, “Sejtarija”, Sarajevo, 1998., str. 212 – 213. U fus noti Filandra upućuje da su ovi podaci uzeti iz Mini­starstva unutrašnjih poslova FNRJ. Uprava državne bezbjednosti Narodne republike Bosne i Hercegovine. Pov. br. 7743,16. VII 1947. Tim policijskim aktom, ustvari, data je i sama presuda jer je učinjena karakterizacija djela.

[6]      ABH, Presuda, Vrhovni sud narodne republike Bosne i Hercegovine u Sa­rajevu, Kž: 1648/47, Sarajevo, 18. novembar 1947. godine.

[7]      Hfz. dr. Fadil Fazlić, H. Hafiz Mahmut-ef. Traljić, Zbornik radova FIN-a, 2004., br. 9, str. 424.

[8]      Ešref Bakšić, Omer Behmen, Ešref Čampara, Ismet Kasumagić, Omer Na­kičević, Ismet Serdarević, Teufik Velagić, Mladi Muslimani, 1939.-1999. I, Udruženje građana “Mladi Muslimani”, Sarajevo, 2001., str. 34.

[9]      Isto, str. 179.

[10]    “Svrha izolacije je bila da čovjeka izmuči i fizički i psihički. Izolovani su bili samo politički zatvorenici. Izolacije su nekada bile masovne, a nekada pojedinačne. Tretman u izolaciji je bio drugačiji nego u ‘običnim’ ćelijama. Prvih dana izolacije davali bi nam po jednu dopisnicu od šest redova u koju smo morali upisati velikim čitkim slovima sve što nam kažu, a koju su slali porodicama. A govorili su da pišemo da smo dobro i da smo živi i zdravi, ali da se nećemo javljati tri ili šest ili već koliko će izolacija trajati mjeseci, i da se ništa ne brinu. I nijednu riječ više.” Omer Behmen, Na dnu dna. Izdavač Udruženje “Mladi Muslimani”, Sarajevo, 2006. godina, str. 153.

[11]    “Stroj robijaša čeka, raspoređuju nas na grupe. Pravac ‘Staklara’, podrumske prostorije. Sve što smo imali ostavljamo u te podrumske prostorije, osim jedne ‘deke’ koju možemo ponijeti sa sobom. Nas šest tjeraju u ćeliju broj 7 na sredini hodnika. Sa mnom su Mahmut ef. Traljić, Karalić, Meho Ša- hinović…Počelo je vrijeme revidiranja stavova i definitivnog obračuna sa ‘narodnim neprijateljem”. Omer Behmen, isto, str. 153.

[12]    Sead Halilagić, Merhum hafiz Mahmud efendija Traljić (28.04.1918.- 28.12.2002.), Šebi Arus, br. 24/25, Sarajevo, 2006., str. 82.

[13]    Sead Halilagić, isto, str. 82.

[14]    Zahtjev za uvjetni otpust nije pisao hfz. Mahmud, kako svjedoče njegovi prijatelji. Zahtjev se vjerovatno odnosi na Reisu-l-ulemino zauzimanje u Kairu, o kome piše prof. Ismet Kasumagić. “Kada je 1956. godine krenuo na hadž Ibrahim ef. Fejić, Mostarac, zamolio ga je njegov prijatelj kadija Smail-ef. Serdarević, da na proputovanju kroz Egipat predloži svom sinu, koji je tada bio ambasador SFRJ u Kairu, da utiče na jugoslavenske vlasti da puste iz zatvora Ismeta Serdarevića i Mostarce Smaila Velagića i Esada Karabega, koji su suđeni kao Mladi muslimani, a uz njih i hafiza Mahmuda Traljića. Pita njega reis: “Dobro, Ismet ti je u rodu, Smail i Esad su naši Mostarci, a zašto spominješ i hafiza Mahmuda?” “Pa, on je izuzetno dobar čovjek!” odgovara kadija.” Mahmud je već bio pri kraju izdržavanja kazne za razliku od Ismeta koji je tek pola kazne odrobijao, jer je bio osuđen na 20 godina, Esad na 15 i Smail na 10 godina, gubitak građanskih prava i konfiskacija imovine.” Ismet Kasumagić, isto, str. 14.

[15]    Nusret Hodžić, Zbog straha od komunističke odmazde Islamska zajednica se odrekla vrsnog alima, Saff, 24. juni, 2003., str. 56

[16]    Omer Behmen, isto, str, 213

 

Preuzeto iz knjige: “Hafiz Mahmud Traljić – Život i djelo” str. 25. – 38.
Autor: dr. Ferid Dautović, El-Kalem 2009.

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top