Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Hafiz Ammar ef. Bašić: Hifz je moj svijet, izlazak u rahatluk

Hafiz Ammar ef. Bašić: Hifz je moj svijet, izlazak u rahatluk

Pričali su mi moji da mi je od prvog dana života, tik nad mojom glavom, babo učio dovu da budem čuvar Kur’ana Plemenitog. Još kao dječak sjećam se trenutaka provedenih sa njim po džamijama, šetajući ulicama, radeći zajedno sa njim na poslu, i tako dalje. Uvijek sam negdje u podsvijesti čuo njegov glas kada bi mi kao nagradu uputio dovu: “Da Allah bude zadovoljan s tobom, da budeš hafiz, ako Bog da.“ Nikada tome nisam pridavao previše značaja, u smislu dubokog promišljanja o tome. Imao bi običaj, dok sam još bio u osnovnoj školi, posaditi me pored sebe i da skupa vježbamo čitanje Kur’ana. Iskreno, kao dječaku željnom igranja, znalo je to biti naporno, ali nikada me nije primoravao, puštao me da “uzmem koliko mogu pojesti“.

Tako, kroz mekteb sam naučio čitati Kur’an, ništa specijalno. Jedino što me dotad vezalo za instituciju hifza je ona babina dova i par kratkih, u mektebu naučenih, sura. A onda je došla odluka da upišem srednju školu. Zanimljivo, babo je htio da budem doktor, da idem u gimnaziju, a ja sam sam donio odluku da upišem Gazi Husrev-begovu medresu. Faktora je bilo raznih, ali odluka je bila moja. Allah čovjeka vodi, to je tako. Tu sam se osamostalio, krenuo putem življenja vjere. Volio sam taj ambijent, ali znam da mi je, kao prvačiću, najteži predmet bio kiraet (pravilno učenje Kur’ana). Imao sam sve petice, ali kada bih dobio četiri iz kiraeta to je bila radost neviđena.

Nigdje još u meni nema neke inicijative za hifzom, ta borio sam se da pravilno pročitam jednu stranicu Kur’ana! U toku te godine sam se kao mali dječak željan izazova upoznao sa par hafiza koji su stanovali u medresi po 15 dana i polagali hifz pred komisijom Rijaseta. Ja sam mislio da su to vanzemaljci, da ne jedu, da ne spavaju, da imaju super inteligenciju koja je nedostižna, zaista su u meni izazivali ‘ostao sam paf!-osjećaj’. Naravno da su to ljudi od krvi i mesa, ali insan teži ka nečem posebnom, velikom. A onda sam osjetio da je tad, pomalo, počela u meni da klija ona, još davno posađena, babina dova.

Kada sam završio prvi razred uspješno (uspjehom sam smatrao sve petice i četvorku iz kiraeta), rekao sam sebi: moraš imati pet. Hajde, čitavo ljeto imaš da se popraviš. Počeo sam se intenzivnije družiti sa Kur’anom, znao sam zadnje sure iz amme-džuza, a onda sam sebi dao zadatak da naučim još koju kratku suru. Odmah da kažem, Boga mi nije bilo lahko! Ali sam u tome našao slast, zadovoljstvo, izazov. Taj ljetni raspust sam se “lomio“ učeći trideseti džuz, trebali su nekada dani da naučim, lijepo i pravilno, suru od pola stranice ili stranicu. Ali nisam učenje prekidao čak i kada bih otišao kod nane na selo.

Malo-pomalo, dočekao sam početak drugog razreda u medresi, a znao sam čitav amme-džuz napamet. Nisam to nikome govorio, osjećao sam da je to učenje Kur’ana napamet neki moj svijet u koji samo ja uđem, a onda uživam toliko sve dok me neko ne prekine i zovne u sivilo ovog dunjaluka da završim neku obavezu. Na korepeticiji, medresanskim trenucima zajedničkog učenja, uđe odgajatelj i upita ima li kandidata da uče hifz. Prijavio sam se tada, sa još četiri momka iz razreda. Htio sam da učim hifz kod svog razrednika, hafiza Mensura Malkića, ali on tada nije bio u BiH, tako da sam taj period proveo učeći sam, a povremeno bi me preslušavali pojedini hafizi sa Baščaršije ili stariji učenici koji su učili hifz. Išlo je to, onako usput, kao neka sekcija. Sjedneš u sobi, sam, pročitaš jedan red, pa ga ponoviš par puta dok ga ne zapamtiš. Onda drugi red, pa treći, pa ponoviš sva tri zajedno, vezeš niti, jednostavno. Samo ne smiješ dopustiti da ti dosadi, pa da odustaneš. A kako da Allahov govor dosadi kada je on hrana za srce?! Učio sam po krugovima, sam za sebe, i tako sam uspio naučiti tri puna kruga (oko 100 stranica sam znao) do kraja drugog razreda (u međuvremenu sam uspio imati čak i peticu iz kiraeta), kada je došao hafiz Malkić nazad u BiH. A onda, čarolija je počela. Muhafiz mi je dao savjete, podstrek i “alat u ruke“, moje je samo bilo da radim. Otprilike od mjeseca maja do mjeseca oktobra, uspio sam naučiti ostalih 500 stranica Kur’ana, nekada učeći dnevno i po 10 stranica.

Taj put hifza je bio poput penjanja na planinu, prvi koraci su bili teški, mukotrpni, bolni, a onda kako se penješ tvoj pogled dopire dalje, tvoja snaga postaje tvoja vodilja, cilj ti je jasniji, um bistriji, Allahovo davanje: “I Mi smo Kur’an olakšali, pa ima li iko da pouku primi?“ U čitavom procesu učenja, ponavljanje je najvažnija stavka. Sjećam se ramazana 2006. godine, kada sam svaki dan, trideset dana zaredom, učio po pet novih stranica, a dvanaest ponavljao. Duplo više mi je vremena trebalo da ponovim naučene stranice u odnosu na to da naučim nove, nikada viđene, stranice. Ali srce je bilo vezano za Kur’an, bio bih tužan kada bih nešto drugo radio, jedva sam čekao da sjednem u samoću svoje sebe i da se družim sa mushafom. Imao sam 17 godina kada sam to postigao. Treći razred počinje. Nikome posebno ne otkrivam svoj poduhvat. Ganjam dobre ocjene u školi, ponavljam stranice, uvezujem ih, “pečem“, a onda nakon par mjeseci, u aprilu 2007. izlazim pred komisiju. Zanimljivo, tek tada mi je babo i ostatak porodice saznao, za taj moj uspjeh. Ono, znali su da ja nešto vazda učim, ali ništa konkretno dokle, koliko, kako.

Učenje hifza je bio moj svijet, izlazak u rahatluk. S hajrom je 15 dana komisije prošlo. Sjećam se kad mi je muhafiz rekao na pola puta polaganja: “Ma gotovo je, čim proučiš 17-18 džuzeva, ići ćeš do kraja.“ Posebni su momenti bili tekbiri nakon sure Nas. Hafiska dova je proučena u junu, u Begovoj džamiji. Zvanično postaneš hafiz, ali borba da budeš od odabranika kod Allaha, Njegova elita, onaj ko korača putem koji vodi Njegovom zadovoljstvu, trajat će do zadnjeg daha. Kroz ovu moju priču, ukratko ispričanu (nema tu spomenute suze kada je bilo teško, radosti kada se prouči nova stranica, dove u gluho doba noći, sikirancije kada ne ide, odricanja ovog ili onog), htio sam par poruka uputiti svakome ko uči hifz, ili razmišlja o tome.

Prva je stvar svijest da je hifz Allahova blagodat, ako ti je Allah da, dobit ćeš je, ako ti On uskrati, nema te memorije koja će ti je donijeti. Zato, pribjegni Allahu i kada učiš i kada ponavljaš, od Njega traži da ti olakša! Pokušaj da osjetiš slast u učenju i ponavljanju, poredi svoje stanje kada učiš i kada ne učiš, to će te uvjeriti da su tvoje baterije – Kur’an.

Drugo, nisam bez razloga spominjao onu priču sa ocjenama u medresi, nije mi kiraet išao, ali ulagao sam trud. Znači, potrudi se, ne odustaj, bori se, veliki uspjeh zahtijeva veliko odricanje, a ima li većeg trijumfa od hifza? Preporučujem početniku da krene sa zadnjim džuzom, kako bi se testirao. Jer ako i odustane znat će par sura u kompletu. Sjećaš se, iz priče, koliko nas se ukupno prijavilo na hifz u drugom razredu? Samo je jedan završio.

Treće, nemoj puno pričati o svojoj borbi dok učiš hifz. Zatraži savjet, dovu, ali nemoj širiti da učiš, dokle si stigao, i tako dalje. Nemoj da ti bude draže kada te zovnu hafizom nego imenom. Tebi je cilj da srce oplemeniš Kur’anom, a Allah će sve ostalo postaviti na svoje mjesto. Ako završiš hifz i želiš da to bude javno dobro, da druge podučavaš i da imaju koristi, položi hifz pred komisijom. Ako ne planiraš polagati pred komisijom, licemjerno je dopuštati da te ljudi zovu hafizom. Ako si učio samo radi Allaha i radi sebe, onda niko za to ne smije da zna.

Sjećate li se početka priče i babine dove? Dio dove mu je Allah uslišao, hafiz sam, ali je moja najveća želja da ispuni i drugi dio dove: da On, Allah dž.š., bude zadovoljan sa mnom… Cilj života treba biti to, Njegovo zadovoljstvo, hifz je samo sredstvo do toga, zato ne tuguj ako ne uspiješ, a do susreta sa Allahom nemoj da se pretjerano raduješ. Molim Allaha da se okoristimo i da Kur’an bude dokaz za nas, a ne protiv nas na Sudnjem danu.

 

Novo vrijeme

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top
PHP Code Snippets Powered By : XYZScripts.com