Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Genije ne uspjeva u zemljištu komfora: Dostojevski, Kafka, Orvel…

Genije ne uspjeva u zemljištu komfora: Dostojevski, Kafka, Orvel…

“Život mi je uništen! Ja sam darovit, pametan, odvažan… Da sam normalno živio, mogao sam postati Šopenhauer, Dostojevski…” Ujka Vanja, Čehov

Ovako je veliki pisac, Anton Pavlovič Čehov, opisao sav neuspjeh, jad i bijedu antijunaka svog djela, ujka Vanje. Vanja je imao nesretan život. Stvari, događaji i ljudi oko njega nisu mu išli na ruku, ne onako kako je bilo neophodno da postane veliki pisac, bar kao Šopenhauer, ako ne i kao Dostojevski.

Ah, Dostojevski, taj srećnik. To su uslovi. Roditi se u carističkoj Rusiji i prezirati carizam i cara, upoznati se sa najanarhičnijim momcima svog vremena i sa njima zajedno kovati plan kako da se taj isti car ubije pa onda biti uhvaćen u tom planu, osuđen na smrt, pomilovan sekund prije nego što su puške opalile i za nagradu biti prognan u Sibir, malo da se robija, malo da se um iščisti i utjera strah u kosti.

A zatim se vratiti, bolestan od epilepsije, zavisan od kocke, bez para u džepu a obavezan da vraćaš očeve dugove, pišući po 70 sati bez prestanka kako ti izdavač ne bi ukinuo honorar bez koga ne bi mogao da preživiš.

Ako izuzmemo ove sitnice, Dostojevski je zaista imao sve uslove da postane veliki pisac.

Ali ujka Vanja – on ne.

I nije samo ujka Vanja nesretnik, darovit, pametan i odvažan genije koji je trebao samo još normalan život pa da postane ihaha kakav pisac. Ili bilo šta u životu. Ali, držimo se za sada samo pisaca.

Za sve životom uništene Vanje ovog svijeta, evo par primjera ljudi koji su znali ili živjeli veliku istinu, da komfor i udoban život ne proizvode nikakve vrijednosti, da cvijeće cvjeta i na otpadu, da je, kako je to Gete rekao, veliki pjesnik prije svega velik pa tek onda pjesnik i da, ako hoćemo zaista da živimo, onda naše kuće treba da gradimo ispod Vezuva, kako je i Niče vjerovao.

Fransoa Vijon

Za njegovu biografiju kažu da je problematična. Za njegovo djelo, da je značajno, veliko i zagonetno. Fransoa Vijon.

Rođen je 1431. godine, iste one godine kada je Ivana Orleanska spaljena u Ruanu kao vještica. Dakle, teško i neudobno vrijeme za život. Reklo bi se da čovjek tada nije mogao da ima onaj život koji je neophodan da bi se postalo velikim. Ali sudbina kao da se nasmješila Vijonu.

Fransoa Vijon stekao je dobro obrazovanje, čak i titulu magistra umjetnosti. Udoban bi život možda imao i ubuduće, da u jednoj kafanskoj svađi nije ubo sveštenika u stomak. I ubio ga.

Za ovaj čin prvog pjesnika velegrada, kako ga danas zovu, nema opravdanja. Ni on sam nije tražio opravdanje za sebe. Pisao je dok je živio kao beskućnik, prognan iz Pariza zbog ubistva i pljačke. Pisao je i u zatvoru, dok je ležao među ološem i pacovima, i među svojim i tuđim govnima. I pisao je provokativno, kako je i živio, dok mu se 1463. ne izgubi svaki trag. Uprkos svemu, za njegovo pjesništvo se danas kaže da je to poezija pobune sa krajnjom porukom nade. A takvo pjesništvo jedino i treba da bude.

Kafka u Pragu
Kafka u Pragu

 I veliki praški pisac, Franz Kafka, živio je izvan komfora, svojevoljno, ili vođen nekom jačom, unutrašnjom kobi, nego što je nesretna sudbina. On je bio od onih čiji je karakter njihova sudbina, a karakter je imao ne toliko težak, koliko patnički, i nesposoban za sreću.

Mirno je i pokorno, kao i njegov čovjek-buba iz Preobražaja, gledao danju svoja posla radeći kao pravnik u državnoj službi, najprije po 12, kasnije po osam sati dnevno.

Pisao je noću, i kada stigne, kao po zapovjedi i po kobi, kako je i sam vjerovao da se jedino smije pisati. Jednom, napisao je za noć čitavu priču, Presudu, i kad je ujutru pokušao ustati sa stola, noge su mu bile ukočene, a duh prosvjetljen. Tada je rekao da se samo tako i smije pisati, u izgaranju i izbjegavanju, kao da se od priče ne može pobjeći.

Kafka je živio u najmanju ruku tužan život. Dva je puta bio vjeren, nijednom oženjen. Čitavog života živio je sa roditeljima, imajući svoju sobu za pisanje, kao školarac.

Bojao se i braka i žena, ali najviže svog oca. Imao je neki iskonski, jevrejski osjećaj krivice u odnosu na sve, a najviše u odnosu na oca.

Vjerovao je da knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama. Umro je od tuberkuloze, mlad i nesretan, a svom najboljem prijatelju ostavio je u amanet da sve njegove rukopise spali. Srećom, nije ga poslušao.

Džordž Orvel

Drugačija je priča Džordža Orvela, velikog pisca distopija, velikog socijaliste i kritičara sovjetskog komunizma. Za autora 1984-te i Životinjske farme kažu da je bio mrzovoljan, povučen i ekscentričan u mladosti ali da je imao i stipendije za dvije najprestižnije škole u Engleskoj. Ipak, tu se nije osjećao kako treba jer ga je zanimalo sve osim školskog programa. Književnost, naročito.

Zbog lošeg uspjeha u školi, na univerzitet nije mogao, a, čini se, nije ni želio. Želio je da izuči jednu drugu školu, školu života, daleko od engleske udobnosti i snobizma, u dalekoj Indiji, gdje se prijavio da služi u policiji. Međutim, već ga je ovdje počeo boljeti sistem i Orvel napušta policiju ne želeći da služi onome u šta ne vjeruje. Radi kao lučki radnik u Burmi neko vreme, a zatim se vraća u Englesku.

Vrativši se, Orvel jeodlučio da se potpuno posveti pisanju. To nije bilo lahko. Ali, je bio odlučan.

Iznajmio je malu londonsku sobu u ulici Portobelo. Susjedi su bili fascinirani mladićevom odlučnošću. Kažu da je pisao do iznemoglosti i da je ledene prste zagrijavao nad svijećom kako bi mogli da drže olovku. Od londonske nemaštine sreću je potražio u Parizu ali je tamo bio još u većoj mjeri niko i ništa pa je živeo sa sirotinjom, gledajući sve žrtve velike nepravde iz prve ruke.

Sirotinja ga je fascinirala. Po povratku u London, kada je od pisanja već počeo da zarađuje, zapošljava se u rudniku da bi živio poput onih koje život mazi najmanje. Nije sanjao o udobnim foteljama, skupim penkalima i zlatnom monoklu. Nije morao da ima dobre uslove da bi postao velik. Znao je da dobri uslovi ne stvaraju velike ljude.

Fjodor, Fransoa, Franc, Džordž… Oni su preživjeli, Vanja, i svi ostali… Ima ih mnogo. Ali ima još više Vanja, koji zaista vjeruju da postoji nešto poput opravdanja za ljenost i osrednjost.

Piše:  Dušan Stojanović

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top