Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Ekologija > Ekološka kriza – čedo moderne civilizacije

Ekološka kriza – čedo moderne civilizacije

Uništenje i nestanak hiljada bioloških vrsta, globalno zagrijavanje, ozonske rupe, uništavanje šuma, zagađivanje zemlje, vode i zraka, oskudica pitke vode, rizične tehnologije te radioaktivna kontemplacija samo su dio problema, koji prosto možemo definisati kao ekološka, globalna kriza, i ona se tiče našeg nemarnog odnosa prema prirodi, životnoj i radnoj okolini, jer svakodnevno i  permanentno doprinosimo većem zagađenju.

 

Sad već davne 1970., oko 2200 vodećih svjetskih stručnjaka se okupilo na skupu u Mentonu, odakle su jednoglasno poslali poruku kako se na problem ekološke krize ne može posmatrati partikularno: politički, religijski, državni, već kao problem sviju nas koji smo na Zemlji, jer iako smo podijeljeni na mnoštvo osnova, ipak nemamo drugog doma, osim ovog. Ekološka kriza današnjice, u svom planetarnom opsegu reprezentira bitnu dimenziju moderne znansveno – tehničke civilizacije, odnosno tehničke zbilje svijeta.

 

To implicira da je apsolutno nemoguće govoriti o partikularnoj ekologiji, kako sam naveo na početku, nego je neophodno da se svi nađemo na brodu za spašavanje, a ne da u pojedinačnim političko-religijsko-društvenim čamcima pokušamo izaći iz ovog problema. Za suočavanje s ovim bitnim problemom za čovječanstvo, u horizontu islamskog  razumjevanja prirode od velike važnosti je da se ukaže na same duhovno-povjesne izvore ekološke krize.

 

Ekološka kriza o kojoj se govori u ovom tekstu je čedo moderne civilizacije. U arhaičnim kulturama je bilo nemoguće da čovjek izazove ovaj planetarni problem, jer u tim kulturama, čovjek je živio u skladu s prirodom kao s jednim velikim organizmom, a u istočnim civilizacijama priroda se perciprirala kao metafizička vertikala božanskog očitovanja.

 

Dakle, može se zaključiti da u uslovima i zakonima koji su vladali tim kulturama nemoguće je bilo da čovjek učini nešto u suprotnosti sa „ zelenilom“, jer to bi odmah značilo i rad protiv samog sebe. Dolaskom moderne civilizacije, industralizacije, služeći se tehnologijama koje sve više ne liče na čovjeka niti prirodu, destruktivno se odnosi prema prirodi kao objektu ovladavanja.

 

Ekološka kriza povezana je s modernom vladavinom subjekta, sa subjektocentričnim mišljenjem  moderne. Temeljna misao moderne je napredak. Vjera se perpetuira u tehnički napredak –  dobro zaključuje Abdullah Šarčević. Navešću jednu konstataciju dr. Hodžića, bošnjačkog modernog etičara: Ekološka kriza postavlja pred nas značajna etička pitanja, kao što su: da li onaj „ćudoredni zakon u meni“ vlada i u „ zvjezdanom nebu nada mnom“, imamo li mi moralne dužnosti prema prirodi, ima li priroda svoja prava, postoje li moralne obaveze prema budućim generacijama?

 

U učenju islama, za razumijevanje ekološke etike, osnove se nalaze u islamskoj metafizičoj poruci. Od temeljnog značaja je razumijevanje same prirode u islamu, jer priroda je mjesto gdje se ispoljavaju Božija imena i svojstva, u prirodi se očituje božanski život. Kako reče jedan alim: „Na stranicama prirode i stranicama Kur’ana neprestano se razliježu duhovne jeke jednog istog Stvoritelja“.

 

U tradiciji muslimana živi misao o prirodi kao Kur’ anu koji šuti, te Kur’ anu kao prirodi koja govori. U samom Kur’ anu nalazimo plejadu termina koji se mogu dovesti u vezu s prirodom: Pčele, Mravi, Grom.. samo su neka od imena kur’ anskih sura. I u Kur’ anu, dragi Bog čovjekov pogled stalno usmjerava ka priirodi: nebu, zemlji, izmjeni dana i noći.. Pa čak kad se govori o Džennetu, iz njegovih kur’ anskih deskripcija vidimo da je ispunjen idealima Prirode: rijekama, vrtovima, voćem.. Poznat je kult vode u  islamu!

Ukoliko želimo da doživimo cjelovit doživljaj prirode, neophodno je shvatiti da u islamu nema podjele svijeta na profalni i sakralni. Sjetimo se samo kazivanja Muhammeda, a.s., kako je jedna od njegovih odlika  i ta da mu je cijela Zemlja učinjena mesdžidom…

 

U ontološkoj ravni razumjevanja prirode temeljno značenje ima islamsko učenje o tevhidu. Prema ovoj fundamentalnoj islamskoj doktrini o Božijem jedinstvu, cijeli kosmos je prožet principom tevhida, a ekološka dimenzija tevhida je ta da su ljudi i sve drugo povezani, integrisani u zajedničkom identitetu, da su različiti izrazi jednog života.

 

Također, bitno je da shvatimo ulogu nas na Zemlji kao halifa, da nam je Bog dao Zemlju na povjerenje, da je kultivišemo, čuvamo, da se konstruktivno a nikako destruktivno odnosimo prema njoj, jer i ona kao i čovjek slavi Boga (kullun fi felekin jesbehun – sura Ja-sin).

 

Da rezimiramo: Ekološka kriza ima globalni karakter, i mi, muslimani, smo dužni da se u rješavanje ovog problema ozbiljno uključimo i da se njime ozboljni pozabavimo, da učinimo sve kako bi objelodanili svoju bogatu intelektualnu i etičku tradiciju kako bi se mogli nositi s ovim problemom, ali da i Zapad shvati da postoji mudrost koja se tiče prirode i prirodne sredine koja može biti od gracioznog značaja za one ljude na Zapadu koji su na tragu reformiranja teologije prirode.

 

Divno je kazao jedan naš alim: Ako je priroda knjiga na čijim stranicama se nalazi božanski rukopis, tom ‘šutljivom’ Kur’anu dužni smo pristupati čisti, s abdestom – kao kad se umivamo prije namaza.

 

Za Akos.bA piše: Haris Islamčević

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top