>
Ekologija i sistem vrijednosti Ekologija i sistem vrijednosti
Piše: Uvod Preostalo je još nekoliko mjeseci do kraja posljednje decenije dvadesetog stoljeća, stoljeća velikih pronalazaka, čovjekovog odlaska na mjesec, pojave interneta, ali i... Ekologija i sistem vrijednosti

Piše:

Uvod

Preostalo je još nekoliko mjeseci do kraja posljednje decenije dvadesetog stoljeća, stoljeća velikih pronalazaka, čovjekovog odlaska na mjesec, pojave interneta, ali i stoljeća mnogobrojnih ratova, velikih kriza i ekoloških katastrofa…

Posljednjih godina sve su učestalije vijesti o uraganima koji iza sebe siju pustoš, kiselim kišama koje uništavaju šume, naftnim mrljama u morima i okeanima, sunčevim pjegama, ozonskim rupama…

Čovjek se pita postoji li veza između naglog, gotovo neslućeno brzog razvoja tehnologije i nadolazeće ekološke katastrofe?

Ako postoji, kako je to moguće? Zar tehnologija ne predstavlja opredmećeno znanje?

Dva su odgovora na ovo pitanje:

Prvi pretpostavlja dobronamjernost čovjeka u njegovom djelovanju, ali istovremeno ističe nedostatak istinskog znanja.

Drugi, pak, naglašava da čovjek vođen svojim sebičnim inte-resima ne želi razmišljati o posljedicama svoga djelovanjana  na okolinu.

Bez obzira na to koji je od ova dva odgovora tačan mi kao rezultat imamo činjenicu da je ekološka katastrofa na pragu.

U ovom kratkom radu pokušaću pokazati da je nasilje nad prirodom koja nas okružuje nastalo samo kao vanjska manifestacija nasilja nad unutrašnjom čovjekovom prirodom.

Na mikroplanu ovo se prvenstveno ogleda kroz proglašavanje čovjeka „Homo economicusom”, konceptom koji čovjeka posmatra jednodimenzionalno, kao hladnog racionalistu, koji potpuno zanemaruje drugi svijet koji u njemu egzistira.

Na makroplanu, umjesto harmoničnog društva i u njemu sretnog pojedinca, kao nadopunu gore navedenog imamo Hobsovu maksimu „čovjek je čovjeku vuk”. Takvo društvo opstoji tek iz straha od stalnog rata, koji je „prirodno stanje stvari”. Normalno je da se u tom i takvom društvu ljudi gledaju kao konkurenti u trci za ograničene materijalne resurse, bez međusobne ljubavi i brige jednih za druge. A ako toga nema među ljudima, kako će onda biti prema prirodi…

Nastojaću pokazati da pozivi koje možemo danas čuti za zaštitu prirodne sredine ne dolaze iz naglo probuđene ljubavi čovjekove, nego iz straha njegovog prouzrokovanog spoznajom šta je uradio težeći da zadovolji svaku svoju želju. Namjerno kažem želju, a ne potrebu jer nasuprot današnjim, mahom vještačkim potrebama, stoje istinske potrebe čovjekove, kao sastavni dio njegovog bića. Te potrebe se ne mijenjaju nikada, mijenja se samo pojavni oblik njihovog zadovoljavanja.

Ukoliko se te, stvarne potrebe, ne zadovolje ili se, pak, ne vodi računa o redoslijedu njihovog zadovoljavanja to proizvodi poremećaje od kojih je jedan i prijeteća ekološka katastrofa…

„Nisam bio svjestan toga daje moje razmišljanje bilo samo pokušaj da se da logički plašt vjerovanjima koja su bila u osnovi emocionalne prirode.” Vilfredo Pareto, pismo Antonucciu, 7. decembra 1907.

Neki ekonomski sistemi drže da socijalno-ekonomski djelatnici mogu slobodno djelovati prema ljudskoj prirodi. Za zakone, socijalno-ekonomske odnose i aspiracije se vjeruje da proističu iz ljudske prirode i da odražavaju njenu slobodnu, premda ekonomski uvjetovanu zadaću. Pretpostavlja se da ljudska priroda i data faza historijskog razvoja postavljaju stvarne granice za postizanje ideala. Poznavanje tih faktora nam omogućava da predvidimo kako će narod reagirati pod datim okolnostima.

U nekim drugim koncepcijama ekonomskog sistema, kao što je islamski, predodžba ljudske prirode ili historijske faze razvoja socijalno-ekonomskih učesnika ne predstavlja odlučujući faktor na osnovu kojeg se konstituira društvena stvarnost. Bez obzira na preovlađujuće socijalno-ekonomske realnosti i postojeću ljudsku psihologiju, ključnu ulogu igra konstantan pokušaj da se ljudskoj prirodi  dadne okvir nekog ideala. U tom smislu je propisana priroda islamskog čovjeka…

Svaki ekonomski sistem je uobličen konstelacijom utjecajnih faktora, među kojima je ideologija vjerovatno najvažniji. Izgled svijeta ili sistem vjerovanja sastoji se iz niza eksplicitnih i implicitnih pretpostavki i objašnjenja u odnosu čovjeka prema svemu što mu je preokupacija, kao što je Bog. Država, priroda, njegovi prijatelji, individualno i u društvu.

Svaki sistem vjerovanja sudjeluje u zajedničkom gledanju na ono što čini idealan život i dobro društvo i pruža svoj vlastiti recept da se to postigne. Iz tog razloga proizilazi da svako ekonomske gledište kao podset sistema vjerovanja razvija svoje vlastite kriterije maksimiranja, kao što su recimo – koja i čija satisfakcija treba biti naksimirana da bi se postiglo „dobro društvo” kroz postizanje „idealnog života”. Odluke i aktivnosti kupca i proizvođača bit će jedna funkcija onoga šta oni žele maksimirati.

Za različite percepcije o tome šta treba biti maksimirano – kao što je dobit, korist, socijalna pravda, jednakost, pravednost ili mjesto na nebu i pitanje čije zadovoljstvo treba biti maksimirano – da li pojedinca, zajednice ili Boga – potreban je drukčiji set izdvojenih mehanizama, društveno-ekonomskih institucija i socijalnih ponašanja. Ukupan zbir bitnih elemenata za određivanje vrijednosti čini posebnu ekonomsku filozofiju.

Pa da ukratko vidimo šta to predstavlja ekonomsku filozofiju današnjeg modernog Zapada…

 

„Mislim znači postojim” Descartes

 

Sumnja je antiteza vjere i kao takva proglašena je katalizatorom cjelokupnog savremenog znanja. Doba sumnje i razuma na Zapadu je bilo istodobno sa bacanjem u zasjenak Crkve. Izjava Descartesa „Mislim znači postojim” predstavlja prag u razvoju Filozofske misli. Bertran Russell tvrdi daje Descartes uveo dvije nove fundamentalne ideje:

1.         postojanje pojedinca predstavlja izvor znanja

2.         ideja pojedinca je isto toliko dobra kao i ideja bilo koga Jrugog i zato je „baza znanja drugačija kod svake osobe”.

Iz monopola katoličke Crkve da kontrolira i uobličuje gledišle srednjovjekovnog čovjeka potječe i legitimitet njegovog zahtjeva za posjedovanjem apsolutnog znanja. Ako čovjek može biti generator znanja, on je također u stanju i da ga pravilno koristi u obliku zdravog prosuđivanja koje mu omogućava da donosi etičke odluke i vodi svoje poslove samostalno, neovisne od Crkve. Stavljajući akcenat na snagu pojedinca da posjeduje znanje, a time i prosuđivanje o tome šta je vrlina, a šta porok Descartes vrši supstituciju suvereniteta tog pojedinca ne same sa Crkvom, nego indirektno i sa Bogom. Taj raskid odnosa između čovjeka i Boga donio je na svijet individualističke gledanje modernog čovjeka.

Jeremy Bentham je nastojao objasniti proces donošenja odluka modernog čovjeka, dezorijentiranog, bez religioznih putokaza o tome da su se razum i sumnja rastavili.

Za modernog sekularnog čovjeka Bentham je konstruirao novi kompas života, kriterije za dobro i zlo koji nisu bili radikalne drugačiji od onih koje je imala Crkva. Bentham je tvrdio da je priroda predodredila čovjeka da bude podložan i da s njim upravljaju „dva suverena gospodara – bol i zadovoljstvo”. Priznavanje ove nepobitne stvarnosti nazvao je „principom korisnosti”.

Za modernog čovjeka je dobro ono što proizvodi sreću a loše je ono što stvara bol. Budući da se pretpostavljalo da će svaka odluka rezultirati ili srećom ili tugom, očekivalo se da će razuman čovjek, koji je u stanju donositi prave odluke, tražit veće zadovoljstvo i izbjegavati bol.

Standard dobra i zla, zasnovan na stvaranju zadovoljstva izbjegavanju bola, počeo je dominirati etikom modernog čovjeka U potrazi za ličnim interesom kao svrhom života, modemi čovjek je neprekidno i budno procjenjivao bolne i ugodne radnje. I sve dok je neki izbor stvarao više zadovoljstva nego bola ili manje bola nege zadovoljstva, odluka je bila racionalna ili ispravna.

Zadovoljstvo je, prema Benthamu, postizano kroz ugodnost kao što je bogatsvo, moć, čulno zadovoljstvo i pobožnost.

Bentham je kritizirao „asketizam moralista i religionista“ koji su oponirali njegovom principu koristi. On je tvrdio da se „religionisti” suprotstavljaju maksimiranju sreće jer se boje „buduće kazne u rukama ćudljivog i osvetoljubivog Stvoritelja” Benthamovo „odbijanje da vjeruje bez razumne podloge” dovelo ga je do odbacivanja vjere, uključujući i vjerovanje u Boga…

Žrtvovanje i strogo postupanje da bi se čovjek što više približio Bogu svrstano je u kategoriju nanošenja bola samom sebi, što  moderni čovjek treba izbjegavati ili svesti na mimimum. Tako se ultilitarizam pobunio protiv suštine religioznosti…

Moderni čovjek koji je zadovoljstvo dovodio do maksimuma nije  VIŠE  bio sputan crkvenom brigom za „pravedne cijene” niti etičkom  poslovnom praksom, kao ni potrebom da prezire kamate pohlepu kao neispravne postupke koji vode ka vječnom iprokletstvu.

Ekonomska dinamika je duhovna i etička pitanja učinila suvišnim. Moderno društvo je zahtijevalo institucionalizaciju potpune hegemonije ekonomske sfere nad svim drugim aspektima života.

Adam Smith, filozof morala i osnivač političke ekonomije došao je do zaključaka o ljudskoj prirodi koji su slični zaključcima Benthama. Usmjeravanjem na materijalna zadovoljstva kao glavnu  pogonsku snagu života, Smith je tvrdio da je potraga ekonomski usmjerenog čovjeka za privatnim interesom, a ne altruizam, osigurala harmoničan sistem u kojem je socij alni interes doveden do maksimuma.

Smith je napisao: „Mi svoj objed ne očekujemo zbog dobročinstva mesara, pivara ili pekara, nego zbog njihove brige lični interes. Mi se ne obraćamo njihovoj humanosti, nego njihovoj  ljubavi prema sebi i nikad ne govorimo s njima o našim vlastitim  potrebama nego o njihovim prednostima.”

Konkurencija, poduzetništvo i sebičnost ne dovode do anarhije; naprotiv oni osiguravaju društvenu harmoniju i kolektivno dobro.

Kasnije je Alfred Marshall, otac moderne ekonomije, inkorporirao  hedonističku prirodu čovjeka u ono što je on smatrao da je „teško promjenljiva koštica ljudske prirode”. Marshall je vjerovao   da je princip koristi „snažna stimulacija za akciju”. Iako je priznao da nekoliko sociokulturnih sila, kao što su „religiozni ideali” mogu  djelovati na ljudsku prirodu, on je bio ubijeđen da „ekonomski utjecaji  igraju neuporedivo jaču ulogu na formiranju… čovjekovog karaktera od bilo kojeg drugog utjecaja”.

Čitavo učenju moderne ekonomije izgrađeno je na osnovnoj pretpostavci da ljudska psihologija općenito funkcionira na temelju udovoljavanja zadovoljstvu i minimiziranjabola. Potrošač je maksimalist zadovoljstva. Žeđ za većom potrošnjom je nezasitna jer se više uvijek smatra boljim od manjeg. Potrošača ne interesira uložena količina apstraktnog rada kao supstance vrijednosti. Taj koncept zamijenjen je konceptom subjektivne korisnosti kao unutrašnje biti vrijednosti. Potrošač zapravo očekuje zadovoljstvo od potrošnje nekog dobra.

S druge strane proizvođač je maksimalist profita. On teži da maksimira svoje zadovoljstvo preko maksimiranja svoje dobit Pretpostavlja se, naravno, da je žeđ proizvođača za profitom bogatstvom, kao i kod potrošača za zadovoljstvom nezasitna.Na makroplanu, mnoge ekonomske teorije se baziraju upravo na stimuliranju tražnje (Keynes), koju, kako rekosmo izvodimo iz potreba…

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

No announcement available or all announcement expired.