Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Vijesti iz zemlje > Dubravska visoravan kod Stoca: Ubijani i protjerivani samo zato što su bili Bošnjaci

Dubravska visoravan kod Stoca: Ubijani i protjerivani samo zato što su bili Bošnjaci

Svaki 13. juli Bošnjacima Dubravske visoravni u općini Stolac je dan podsjećanja na bol, patnju, stradanje i progon stanovništva iz svojih domova, javlja Anadolu Agency (AA).

Ali, to je i vrijeme u kojem se podsjeti na zahtjev za rasvjetljavanjem ubojstva nedužne šesnaestogodišnjakinje pred očima majke i brata na kućnom pragu i torture koja je njezinim ubojstvom započela u tom kraju.

Sanida Kaplan je šesnaestogodišnja djevojka koja je tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba ubijena pred očima majke i maloljetnog brata i osoba koju čitav kraj pamti kao prvu nedužnu žrtvu torture koja je kobnog 13. jula 1993. godine počela nad bošnjačkim civilnim stanovništvom toga kraja.

Posebno emotivno o svemu priča Ibrahim Kaplan koji je tada imao 15 godina, a koji je gledao smrt svoje sestre.

– Sestru nije mogao dostojno ni ukopati- 

On ja na mjestu ubojstva ekipi Anadolu Agency (AA) govorio o stravičnom događaju i prizorima koji mu ni nakon 25 godina ne daju mira.

“Bili smo u kući, čuli smo galamu, pucnjavu i izašli pred kuću. Tada je došla vojska HVO-a koja je tjerala narod iz susjednog sela, Humačkića mahala. Počeli su galamiti: ‘Izlazite iz kuće’. U tom trenu je moja sestra izašla sa sprata niz stepenice. Prišla je pred kuću da se obuće i rekla’ šta nas tjerate svaki dan, šta nam ovo radite’?! Jedan vojnik koji je bio među njima je sasuo čitav rafal u nju. Ona je tu pala pred kuću, mi smo ostali u šoku. Drugi je povikao: ‘hoćemo li sve’? Potjerali su nas odatle, a ona je ostala da leži. Nisu nam dali ni da je pogledamo“, kaže Ibrahim.

Tu je kako naglašava bila i njihova majka, strina i amidža koji je također smrtno stradao u Dretelju nakon premlaćivanja koje je doživio u Koštanoj bolnici.

“Sve kao da sad to gledam. To ne mogu izbrisati nikako. Uvijek se toga sjećam i teško je to zaboraviti“, kaže Ibrahim.

Svi su kako naglašava odvedeni u Osnovnu školu Crnići u kojoj je tada bilo zarobljeno 1.500 žena sedam dana bez adekvatnih uvjeta za život, a potom raspoređivali po logorima.

Stravične prizore ne zaboravlja ni stariji brat Samir Kaplan koji je za vrijeme sestrinog ubojstva bio je u kući i kako kaže čuo majku da plače i govori ‘ubiše je’, ali je mislio oda se radi o udaranju, te se s nekoliko rođaka uspio sakriti.

No, kada su nakon cjelonoćnog skrivanja izašli pred vojsku HVO-a kaže on bili su prisiljeni predati se. Tada je kako ističe od vojnika saznao stravičnu vijest o svojoj sestri.

“Jedan od tih vojnika je rekao: ‘došli smo da pokopamo jednu žensku osobu’. Kada je rekao da je posljednja kuća onda sam ja vrisnuo – to je moja sestra“, prisjeća se Samir bolnog trenutka.

Po njezino tijelo su kako kaže, otišli traktorom, a tijelo su joj zamotali on i rođak u deku.

“Sva je bila u krvi, nisi mogao ni pogledati. Jedne dojke nije bilo nikako i pola glave. Ja i rođak smo je previli i stavili smo je na traktor i tako išli do harema“, kaže Samir kojeg taj prizor proganja i danas.

Ističe da su na traktoru svi bili vezani žicom osim njega i rođaka koji su se brinuli za tijelo sestre koju treba sahraniti, dok su ih neprestano požurivali u tom činu.

“Nismo je ni pokopali kako bi trebalo, niti mogli da iskopamo mezar kako treba po muslimanskom običaju. Tu smo je pokopali i sahranili. Samo što je tijelo jedva stalo u mezar i ništa više. Nije bilo dubine ni pola metra“, tvrdi Samir.

Priznaje da proživljava strahote i dok priča o tome.

“Evo sada se ja tresem, isto kao da me nečega strah. Tako mi je žao, kad sam vidio takvu sestru, pred kućom da sam mogao umrijeti, umro bi odmah. Volio bi da me je ubio u tom momentu. To je strahota bila. Ne znam kako bi opisao. Kad smo je ovdje dovozili krv je tekla niz deku sve do harema“, govori Samir pokazujući mjesto gdje je sestru pokopao.

Ističe da je mrtvo tijelo njegove sestre čitavu noć stajalo ispred kuće i pokopano tek poslije podne oko dva – tri sata i to pod okolnostima koje su daleko od svih propisa.

– Traganje za pravdom- 

“To je bilo užas. To je bilo da te Bog sačuva. Da su nas pustili barem da je fino sahranimo, nego tjerali nas govoreći ‘brže nemam vremana’ , svašta je tu bilo, čak i onih koji su prolazili ovda i smijali se“, priča Samir.

Iako je svjestan da bol koju nosi nikada neće prestati želja mu je samo da ubojica njegove sestre odgovara za zlo koje je učinio.

Rasvjetljavanje slučaja o ubojstvu tada šesnaestogodišnjakinje Senide Kaplan pored obitelji traži i Udruženje logoraša Stolac.

“To ubistvo i sam taj čin i presuda koja je kasnije bila nikada nije do kraja završena. Želimo na neki način kao udruženje i familija da dokažemo i da prikažemo stvarnu sliku događanja toga dana. Dešavanja koja su bila na taj dan i to vrijeme. Dvije i po decenije nakon toga nekada mislimo da je možda kasno, ali za istinu nikada nije kasno“, kaže Član udruženja logoraša Stolac Amer Đulić.

Bošnjacima Dubravske visoravni u općini Stolac je, kako ističe 13. juli, ostao urezan kao dan progona s područja Dubrava, iz sela Borojevići, Piješivac Kule, Piješivac Grede, Crnića, Aladinića, Prenja, te momenta kada je u Osnovnu školu Crnići 1.500 žena i djece zatvoreno bez uvjeta za život.

U znak sjećanja i odavanja počasti svim žrtvama torture danas se u organizaciji Udruženja logoraša Stolac organizira se učenje Fatihe i polaganje cvijeća za poginule Bošnjake.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top