Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Drugu ženu bih mogao naći, ali ne i domovinu!

Drugu ženu bih mogao naći, ali ne i domovinu!

Piše: Nijaz ef. Duzan

Možda bih ženu mogao naći i drugu, ali Bosna je samo jedna

Nakon klanjanja teravih namaza u dobro popunjenoj džamiji, u ove sitne sahate ramazanske noći, iščekujući sehur sa svojom hanumom i troje djece, zabrinuto razmišljam analizirajući dnevnu štampu i vijesti: „Evo nam Srebrenica blizu, a kažu nije genocid. Razgovaramo, a kažu jezik nam ne postoji. Tu smo u našoj Bosni, a kažu nema Bosne. Evo nas tu, a kažu nema nas.“

Uistinu je ova naša Bosna deverli glave i teške sudbine. Kroz historiju gazile je vojske i osvajali tuđinci, a sa našom Bosnom gazili i nas, narod bosanski, Bošnjake i naše uglednike i prvake, ubijali duh bošnjaštva u svakom zemanu.

Danas opet hoće da nas gaze, ponize, hoće da nas ne bude, a posebno u ovom dijelu Bosne koji se Republika Srpska zove. Petnaest ljeta je prošlo otkako ovdje u svom džematu sa svojim vrijednim i čestitim džematlijama obnavljamo džemat. Napravili smo džamiju, mostove, puteve, vodovode, svoje kuće, igralište, obnavljamo ono što je dušmanska ruka porušila i uništila. Čuvamo i svoju Islamsku zajednicu, dajemo zekat i sadekatu-l-fitr u Bejtu-l-mal. Prošlog ramazana prikupljeno je ukupno 11.000 KM, a to ima posebnu vrijednost kada se zna da džemat ima 106 domaćinstava. Mnogo toga smo uradili da obnovimo život, ali ne možemo vratiti 36 šehida, nevino ubijenih džematlija, od kojih je 8 ubijeno i zapaljeno u džamiji. Ne možemo pronaći ni grobnicu sa 200 tijela bošnjačkih-kotorvaroških sinova koje strijeljaše u Grabovici, ali…, možda ovog puta i uspijemo pronaći mubareć kosti naših sinova, braće i prijatelja, jer i ovog ramazana bageri ponovo kopaju…

Bore se Bošnjaci časno, za goli život i egzistenciju, ne kukaju oni plaho, rade, šute i trpe, snuju. Nemaju posla, građani smo, ne drugog, nego trećeg, četvrtog reda. Mogu samo sanjati da će sebe ili svoje dijete zaposliti u policiji, općini, elektrodistribuciji, školi, pošti, domu zdravlja, komunalnom preduzeću ili bilo kojoj drugoj instituciji. Bore se Bošnjaci i da u školi djeca imaju BOSANSKI JEZIK i nacionalnu grupu predmeta, ali ne daju nam. I tako već duže od tri godine. Hajde što nam ne daju, nego nam i prijete, napadaju nas, oduzeli djeci dječiji doplatak. Sud nas kažnjava, a našu tužbu razvlače maksimalno, ne bi li nam dokundisalo. Prijetili da će nam djecu oduzeti i još mnogo štošta, a mi sebi školu napravili. Sada i to hoće da nam zabrane.

Pa razmišljam: „Dragi Allahu, kuda dalje, kako pomoći roditeljima da plate kazne, kako sačuvati dostojanstvo Bošnjaka, boriti se dalje ili se predati – ma jok kakva predaja.“ Allah daje nafaku.

Stranci dolazili i prolazili, više bili njihovi advokati negoli medijatori, pa opet mislim: „Allahu moj, i u Srebrenici su se ovako ponašali, samo sada ovi oko nas ne nose puške nego ova sofisticiranija i modernija oruđa, kojima hoće da iz nas istrgnu bosanski jezik, bošnjačku naciju, hoće da zatru svaki trag hiljadugodišnjeg bivstvovanja Bošnjaka na ovim područjima i da dovrše započeti genocid, a možda će se nekada u budućnosti i o nama spremati i pisati rezolucije, na koje će genocidaši veta ulagati.“ (Genocidaš – svako onaj ko je učestvovao u činjenju genocida, njegovom prikrivanju, negiranju i skrivanju izvršioca genocida.)

Ne damo se mi, imamo onaj svoj inat. Narod smo kao bokvica – što nas više gaziš mi sve jači. Imamo džematlije koje hoće da ovdje bude Bosne i islama, koji zajedno sa mojim kolegama imamima čine sve da se očuva dignitet Bošnjaka. Iako nas je vrlo često mali broj, ipak uspijevamo napraviti velike stvari. Takve se mogu vidjeti diljem ovog manjeg entiteta, ali nije puno lakše ni u onom dijelu Federacije u kojem Bošnjaci nisu većina. Udarali su nas mnogi cunamiji i tufani pa sad samo suh beton i stijena ostao, gdje god nas udariš sebi ruku slomiš.

Boli nas i jedna druga rana, a to je nejedinstvo bošnjačkih prvaka gore, u Sarajevu, gdje je Bošnjak Bošnjaku postao vuk, a ne brat, kako bi to trebalo biti. Možda im je dodijao rahatluk, ko će znati. Boli nas i to što nam se čini da pojedini vide Bosnu (Hercegovci halalite mi, ali ovako mi lakše) samo od Baščaršije do Marijin Dvora. Boli nas to. Ma boli nas puno toga, samo nećemo da vas sikiramo, a ako vam šta zatreba, bujrum znate gdje smo.

Ali… Imamo mi ovdje i lijepih stvari, zajedničke iftare, hatmenske ispite polaznika mekteba, otvorenja džamija, svadbe i rođenja djece. Imamo i zajednička druženja i okupljanja i narodna veselja. Imamo mi ovdje i svoje Ramize, Ahmete, Adile, Enese, Muje i Keme, i mnoge druge ahbabe, koji zajedno sa nama dijele i brige i radosti kroz koje prolazimo.

I dok sam ovako poluglasno razmišljao, hanuma me prekide sa pitanjem: „Koga ti više voliš, mene ili Bosnu?“ I zbog odgovora koji joj dadoh umalo ne ostah i bez kahve i bez sehura. A kazao sam samo: „Možda bih ženu mogao naći i drugu, ali Bosna je samo jedna.“

Evo već vakat sehura, valja sa hanumom kahvu piti, s djecom sehuriti, sabah klanjati, a onda novi dan – nova nafaka.

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top