Dr. Užičanin za Akos.ba: Negativni stavovi o BiH se ponavljaju iz 20. stoljeća

U suizdanju Društva historičara i Akademije društveno-humanističkih nauka iz Tuzle početkom 2020. godine objavljena je knjiga dr. Salkana Užičanina pod naslovom „Nacija i teror. Djelatnost nacionalističkih organizacija u Bosni i Hercegovini (1921 – 1929)“.

Salkan Užičanin rođen je u Tupkoviću kod Živinica. Studij historije diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzlu, a magistrirao i doktorirao na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Bavi se političkom, privrednom i kulturnom historijom Bosne i Hercegovine 20. stoljeća.

U ovoj knjizi piše o djelovanju srpskih, hrvatskih i muslimanskih nacionalističkih organizacija (ORJUNA, SRNAO, HANAO i MUNAO) u Bosni i Hercegovini u prvoj deceniji postojanje monarhističke Jugoslavije. Pokazuje kako su nacionalističke ideologije pogubno utjecale na međunacionalne odnose i demokratsku atmosferu u Bosni i Hercegovini do zavođenja diktature 1929. godine.

Sa dr. Užičaninom razgovaramo u povodu Dana državnosti o društvenim procesima između dva svjetska rata u BiH.

Razgovarao: Sanadin Voloder

Akos.ba: Vaša knjiga, odnosno istraživanja su vezana za specifičan segment bosanskohercegovačkog društva između dva svjetska rata. Koji od tri istraživana nacionalizma je bio dominantan, odnosno proaktivani, a koji su bili defanzivni?

Užičanin: Ovdje vjerovatno mislite na srpski, hrvatski i muslimanski nacionalizam. Međutim, radi javnosti smatram da je potrebno napomenuti da Muslimani/Bošnjaci u to vrijeme nisu imali jasno oblikovanu nacionalnu svijest. Njihova najjača politička stranka, Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO)  nije zastupala niti oblikovala posebnu nacionalnu ideologiju, već se kretala u konfesionalnim okvirima, izjašnjavajući se u svom programu nedvosmisleno za državnu koncepciju jugoslavenstva, odnosno jednog „troimenog naroda“ kojem su pripadali i bh. Muslimani. Tako Muslimanska omladina „Osman Đikić“ (MUNAO) nije bila nacionalistička organizacija Muslimana/Bošnjaka, nego naprotiv, kao privjesak Srpske nacionalne omladine (SRNAO) imala je prosrpski stav po pitanju nacionalnog identiteta bosanskih Muslimana i uređenja države. Znači nosila je samo muslimansko ime.

Nacionalizam je bio maligno tkivo društveno-političke strukture monarhističke Jugoslavije, i on je, u biti, najbolje obznanjivao sistemske probleme koji su opterećivali društvo i državu u ovom izazovnom i kušnjama bremenitom razdoblju između dva svjetska rata. Bez obzira da li je njegova pozadina bila u romantičarskom zanosu nacionalnih ideala ili u oportunističkoj eksploataciji kolektivnih narodnih simbola i osjećaja, nacionalizam je bio stalni faktor destabilizacije državnog života i u velikoj mjeri je doprinio kako kompromitaciji, tako i razgradnji države u smislu identificiranja njenih naroda sa dotičnom državom kao poželjnim oblikom kolektivne egzistencije. Omladinske nacionalističke organizacije koje su bile svojstvene kako za pobornike ideje narodnog jedinstva tako i za ostrašćene sljedbenika tzv. plemenskog nacionalizma, predstavljale su svojedobno izrazito plastičan izraz i vjerodostojnu refleksiju devijacije jugoslavenskog društva u kojem nije bilo dovoljno prava i sloboda da bi se moglo nazvati demokratsko, ali ni dovoljno volje i htijenja bitnih političkih i državnih činilaca da se potisnu u drugi plan bujajući nacionalizam i kolektivna psihologija u kojoj su zanemarivani i osporavani interesi, potrebe i stremljenja drugih i drugačijih.

Dvije najaktivnije i najnasilnije nacionalističke organizacije bile su Orjuna i Srnao, pa tako i nacionalizmi koji su zastupali. Unitarni jugoslavenski nacionalizam koji je zastupala Orjuna nije naišao na podršku u Bosni i Hercegovini, jer su ga srpski nacionalisti odbacivali pod izgovorom da nije dovoljno „srpski“ iako se zalagao za strogi centralizam kao i oni, Muslimani pak, smatrali su da je naglašeno srpski jer se protivio pokrajinskim autonomijama i tako Srbima na suptilan način osiguravao hegemoniju u državi, a Hrvati zbog unitarizma i negiranja njihova nacionalnog individualiteta. Srpski i hrvatski nacionalistički krugovi pak, naročito su se sukobljavali oko pitanja čija je Bosna. Dok su hrvatski uglavnom teoretizirali o hrvatskom karakteru Bosne i Hercegovine, drugi su bili kategorični i iskazivali spremnost da oružjem brane „srpske posjede.“ U tom smislu srpski nacionalistički krugovi bili su dominantiniji i proaktivniji, jer su bili brojniji, a i imali su i podršku vladajućeg režima.

Akos.ba: Sve više je istraživača i novinara koji tvrde da se svakodnevno povećava sličnost društvenih procesa između dva svjetska rata i danas na regionalnom i globalnom nivou. Kakvo je Vaše mišljenje po ovom pitanju?

Užičanin: Nažalost, moram se složiti s tim tvrdnjama. Naime, poslije Prvog svjetskog rata u Evropi je došlo do porasta nacionalizma i stvaranja totalitarnih režima i masovnih desničarskih pokreta, kao npr. u Italiji, Mađarskog, Španiji, kasnije Njemačkoj i dr. I danas u nekim zemljama Evrope desničarske političke stranke imaju sve veću podršku, a u pojedinim državama na vlasti su populistički-nacionalistički lideri. Karakteristično je da su i danas prisutne tendencije k stvaranju takvih apsolutističkih režima i čisto nacionalnih država, koje trebaju da osiguraju potpunu političku homogenost društva na temeljima ukinutih sloboda, bitno ograničenih prava i potpune podređenosti pojedinca.

Prisutan je trend rasta korporativnih i totalitarnih ideoloških usmjerenja u kojima sloboda građanina pojedinca treba biti potisnuta u korist projiciranog idealnog pripadnika grupe ili zajednice. Populisti u pojedinim zemljama i danas koketiraju sa profašističkim desničarskim organizacijama i navijačkim skupinama. Dok su međuratni režimi odbacivali parlamentarizam, današnji teže da stvore jednoumlje, ukinu opoziciju, kritičare vlasti i ljude koji se odvaže drugačije razmišljati i na to javno ukazati, da podrede i kontroliraju zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, tako da njihova podjela i ne postoji, što je u suštini ista tendencija. Novinarstvo i mediji i danas su u nekim društvima pod punom kontrolom vladajućih stranaka. Sloboda izražavanja je potisnuta i ograničena. I danas su kao i onda rašireni rasizam, ksenofobija i šovinizam. Središnja i najuočljivija činjenica ondašnjih i današnjih društvenih procesa su težnje za potpunom dominacijom jedne ličnosti koja nastoji da u svojim rukama spoji svu vlast države i stranke, da raspolaže neizmjernom moći i da bude objekt mitskog slavlja.

Akos.ba: Koje su sličnosti između stavova i retorike srpskih političara prema Bosni, Bošnjacima i islamu u prvoj polovini prošlog stoljeća i zadnjih godina?

Užičanin: Zapanjujuće djeluje  sličnost  pisanja u tadašnjoj i pojedinoj današnjoj štampi, pa se tokom čitanja onovremenih novina doima  da  su  pojedini članci izravno preuzeti iz nekog savremenog stranačkog ili režimskog  lista,  portala  ili  drugog  medija. Neke fraze i shvatanja koja su srpski političari i nacionalisti iskazivali tada, izvorno ili u nešto suptilnijoj formi opstale su i do našeg vremena. Naročito je bila izražena tendencija negiranja posebnosti Bosne i Hercegovine, koju su smatrali dijelom Srbije.

Milan Srškić, vođa bosanskih radikala, koji je davao ton dnevnoj političkoj akciji ekstremnih srpskih nacionalista, a uz to bio jako utjecajna ličnost bliska dvoru, zalagao se da Bosna i Hercegovina zauvijek nestane i kao pokrajina i kao geografski pojam. I danas svjedočimo sličnoj retorici, negiranju Bosne i Hercegovine kao države, bosanskog jezika i Bošnjaka. Među velikosrpskim nacionalističkim krugovima bila je izražena mržnja prema Muslimanima/Bošnjacima, koje su nazivali „poturicama“ i raznim drugim pogrdnim imenima. Tvrdili su da su veći neprijatelji srpskom narodu od Turaka i tražili njihovo uklanjanje iz države. Posebni animoziteti iskazivani su prema islamu. Ni danas nije došlo do većeg otklona u retorici i stajalištima u odnosu prema islamu i muslimanskim svetinjama. Tome pogoduje i izražena islamofobija koja je na sceni u većem dijelu Evrope. Posebno je zabrinjavajuća tendencija da se Bošnjaci sve češće zlokobno, zbog vjerskog opredjeljenja, pokušavaju etiketirati teroristima.

Akos.ba: Kakav je bio ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine u periodu između dva svjetska rata i kako danas možemo afirmirati pozitivne primjere iz tog perioda?

Užičanin: Osnovni preduvjet privrednoga razvoja i ekonomskog rasta jedne zemlje je stabilnost u javnom životu, sigurnost u državi, kao i obezbjeđenost u privatnom životu. Bez njih nema uvjeta za privrednu kalkulaciju, nema sigurnosti za plasiranje domaćeg, a pogotovu stranog kapitala koji je u ovom pogledu jako osjetljiv. Privreda u Kraljevini Jugoslaviji bila je skoro nezavisna od utjecaja države. U njoj je vladao princip liberalne ekonomske doktrine i samoregulirajuće tržišne ekonomije. Međutim, kao najveći privrednik u Bosni i Hercegovini, koji je poslije ujedinjenja od Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine naslijedio 10 rudnika uglja, rudnikе gvožđa i druga rudna polja, dvije željezare, dvije solane, četiri tvornice duhana, tkaonicu, vezionicu, potom oko dva miliona hektara ili 76% šumskog fonda, najkrupniju šumsku industriju, ogroman zemljišni fond, vojne objekte, željeznice i željezničke radionice, poštansko-telefonsko telegrafsku službu i drugo, država je imala obavezu da se aktivnije uključi u njene privredne tokove.

Poseban problem za Bosnu i Hercegovinu poslije ujedinjenja predstavljala je provedena nacionalizacija, koja je s ekonomske strane imala destruktivno dejstvo, jer je pojačala nepovjerenje stranog finansijskog kapitala. Otežano osiguranje inostranih kredita stvarala je i pravna nesigurnost izazvana lošim političkim prilikama u zemlji. Država u kojoj se zakoni mijenjanju preko noći, nesmetano i nekažnjeno operisalo s amputacijom i sličnim planovima nije bila zrela za velike zajmove i nije ulivala povjerenja stranim investitorima. Zbog toga je bosanskohercegovačka privreda ostala oslonjena na privatni bankarski sektor, koji je raspolagao skromnim finansijskim sredstvima i na taj način trajno hendikepirana za neki ozbiljniji progres.

Bosanskohercegovačka ekonomija dakle, jako je zavisila od državne politike i kao takva bila osjetljiva na kvalitet funkcioniranja državnog aparata, a i mala nepravilnost u njegovom radu izazivala je privredni poremećaj. Međutim, osnovni politički kredo svih, a prvenstveno vladajućih, stranaka u Kraljevini Jugoslaviji bio je borba za vlast, dok o privrednim i društvenim problemima nisu vodile dovoljno računa. Borba za poslaničke, ministarske i druge visoke činovničke položaje nije bila želja da se bude od koristi narodu i državi, već da narod i država budu u službi pojedincu i vladajućoj stranci. Nekako po slučaju ili nedostatku političke volje Bosna  Hercegovina je uvijek ostajala na marginama i u zaleđu velikih političkih centara Beograda i Zagreba. Svojatali su je i zagrebački i beogradski političari, ali samo u momentu kada im je trebalo pokazati svoju brojnost i nadmoćnost. Međutim, pri podjeli kredita, izgradnji saobraćajnica, pruga, škola i dr., bila je na samom začelju.

I današnja privreda u Bosni i Hercegovini vapi za svježim domaćim i stranim kapitalom, pa bi najbolja afirmacija, ne bih rekao pozitivnih primjera razvoja, bila uočavanje i ispravljanje navedenih grešaka iz međuratnog perioda koje su nažalost i danas prisutne u našoj zemlji, čime bi se stvorile stabilne političke prilike i povoljan ambijent za privlačenje stranih investicija.

Akos.ba: Vaša poruka čitaocima portala Akos.ba u povodu Dana državnosti?

Užičanin: Povodom 25. novembra – Dana državnosti Bosne i Hercegovine upućujem najiskrenije čestitke vašim čitaocima, ali i svim drugim građanima naše domovine Bosne i Hercegovine!

Akos.ba