Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Dobri čovjek i mudrost

Dobri čovjek i mudrost

„Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne možete ni shvatiti da je kada bilo dobrih“.

(Alijaga Karabeg)

 

Mi danas živimo u vremenu najvišeg napretka i razvitka, kulminacije tehnologije i njenih dostignuća. Svako doba (vrijeme) ima svoj protok, svoje korito u kojem teće poput vode izvorske. Mi nemamo ništa protiv ovog tehnološkog doba, međutim, ono ima dosta toga upereno protiv nas samih. Ovo doba ima svoje pozitivne strane, međutim, ono krije svoju drugu stranu koju je poteško ili nemoguće shvatiti. Ovo doba, nalikuje ogledalu, mi sebe vidimo na tom ogledalu onako kako nas ono prikazuje, međutim, to isto ogledalo nam prikriva i ne prikazuje svoju drugu / suprotnu stranu – a koja predstavlja našu tu istu stvarnost.

Danas, u vremenu u kojem živimo, želimo sve postignuti, kako bi se u narodu reklo „zdravo za gotovo“, sve onako servirano „kao na tanjiru“.

Vrijeme u kojem živimo je vrijeme informacija i tehnoloških dostignuća, čak, do te mjere da se i nauka svela na pukim i suhoparnim informacijama. Cijenjeni i poštovani prof. dr. Enes Karić, profesor na katedri Tefsira / Hermeneutike Kur'ana na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, je na emisiji Portret savremenika, na BHT 1, 15. januara 2015. godine, rekao sljedeće: „Nekada bijaše mudrost koju smo zaboravili u znanju, pa smo znanje zaboravili u informacijama…“ Ovo nam ukazuje na vrijednost mudrosti i znanja stečenog iz knjige.

Kako i neće biti stanje kakvo jeste i kakvog ga doživljavamo, kada se svaki dan sve više i više marginalizira mudrost i znanje, kada se ostavlja mudrost sa strane a daje se sve više prednost pukim informacijama nama serviranim na najnovijim tehnološkim spravama vremena u kojem živimo.  Sjećam se riječi Kurra hfz. Dževada Šošića, koji nam je jedne prilike na vježbama na predmetu Kiraeta na FIN-u, rekao sljedeće: „Danas se kao nikada pišu i prevode knjige, međutim, sve manje ima čitalaca koji bi te knjige čitali.“ Zaista je to tako, međutim, ne zaboravimo da je knjiga sama „mudrost“ te da iz nje prvenstveno izvire znanje. 

Na početku ovog našeg teksta, spomenuli smo izreku Alijage Karabega, mudrog i pobožnog starca koji je živio za vrijeme mladalačkih dana Alije Nametka. Naime, Alija Nametak u svojoj knjizi „Ramazanske priče“ navodi uzoriti primjer Alijage Karabega, koji je živio u Mostaru, živeći više od stotinu i deset godina. Kad nekoliko dana pred okupacijom Bosne i Hercegovine (1878. g.) usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega, što ne dade svoj pristanak da se odupre ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo Uzariće, gdje ostane punih četrdeset godina. Nakon provedenih godina u spomenutom selu, Alijaga se ponovo vraća u Mostar, međutim potpuno razočaran svega onoga što je vidio. Postavlja se pitanje šta je vidio nakon tih godina udaljen iz Mostara, a što ga je toliko ožalostilo? Grad se izmijenio, ljudi se izmijenili, običaji postali drukčiji. Izblijedio je imidž starog grada niskih kuća sa kamenitim krovovima, pun hodža i hadžija, ahmedija i fesova…  Nema više sijela kao što je nekada bilo – nema više priča punih mudrosti…. Jednom riječju, vidio je da je mudrost skoro pa bila iščezla iz tog grada….

Alija Nametak, u već  njegovoj spomenutoj knjizi, navodi primjer jednog – za njega mudrog i dobrog čovjeka, a dok su ga drugi smatrali kao mahnitog čovjeka. Ovaj se čovjek zvao Mehmed Hindo. Bio je malo čovjek na svoju ruku. Dalje autor nastavlja o njemu i kaže da je njihova kuća bila stara aginska, imali su lijepih zemalja i kmetova, bili su jedni po jedni, ali on nije nikada htio jesti od onoga što su kmetovi donosili. Ono što su kmetovi donosili i što smo mi svi zvali „hakk“ on je zvao „nehakkom“, jer, po njemu, nije pravo što oni rade i drugi jedu plodove njihova rada. Ovaj Mehmed Hindo nije kakva zanata imao, a trebalo je živjeti, te je odlučio da četvrtkom naveče (tj. uoči petka) obilazi hodžinske kuće, bilo to muallima ili  muderrisa, koje su bile desetak takvih u gradu, te je tražio od njih da mu podaju pite: bureka, sirnice, krompiruše ili kakve druge.

Postavlja se pitanje, zbog čega je Hindo odbijao jesti od onoga što su kmetovi donosili a pristao tražiti od hodža, tj. jesti od onoga što su hodže zarađivale od svojih ruku? Odgovor je jednostavan, Hindo je vjerovao i bio je ubijeđen da su hodže  zarađivale pošteno i na halal način, te je htio jesti samo od takve zarade.  Da kako iz ovog postupka Hinde uviđamo da je stvarno bio mudar i dobar, a iako su ga drukčije smatrali ostali u njegovom mjestu gdje je živio i boravio.

Mi, po naročito danas, trebamo podosta uzeti primjera / ibreta i mudrosti / hikmeta od ovakvih uzora naših predaka, djedova i pradjedova koji su se trudili da zarade pošteno kako bi naše djedove i očeve ishrane na halal i pošten način. Mi danas vidimo i svjedoci smo toga da se muslimani plaho ne sekiraju kako i na koji će način obezbjediti zalogaj za svoju čeljad, jeli to pošteno ili ne, jeli to dozvoljeno ili ne, i na kraju kada ispade kakav problem bacamo krivicu na svoju djecu a zaboravljamo da smo mi odgovorni za sve to.

Za kraj, prisjetimo se hadisa Poslanika, s.a.v.s., koji je jedne prilike rekao: da smo svi mi pastiri (čuvari i odgovorni) našeg stada (emaneta – bremena kojeg smo preuzeli na sebe) i da ćemo odgovarati pred Bogom na Danu kada nećemo biti u mogućnosti naći izlaza i opravdanja.“ Također, prisjetimo se riječi Alije, r. a., koji je rekao: „Odgoji dijete prije nego što se ono rodi“. Jedna narodna poslovica glasi: Dijete se odgaja dvadeset godina prije njegovog rođenja!“      

Za Akos.ba piše: Azmir Jusufi

 

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top