Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Da li treba ukazivati na loše običaje i nesvrsishodne ”obrede”?

Da li treba ukazivati na loše običaje i nesvrsishodne ”obrede”?

 U posljednjih stotinjak godina veliki je broj balkanskih alima koji su, svako na svoj način, ukazivali muslimanima ovih prostora na određene devijacije koje postoje u našoj vjerskoj praksi, a posebno u vjerovanjima i stavovima pojedinaca, ali i širih narodnih masa.

Safvet-beg Bašagić, Mustafa Busuladžić, Kasim ef. Dobrača, hafiz Sinanudin Sokolović, Mehmed ef. Handžić, samo su neki od mnogobrojnih alima koji su se u svojim pisanjima uhvatili u koštac sa našom muslimanskom stvarnošću. Njihova borba protiv postojećeg vjerskog folklora u kojima su tonule muslimanske mase bila je teška i mukotrpna.

Pod uticajem drugih naroda i drugih kultura muslimani su u svoju praksu i svoja vjerovanja ubacili i šerijatizirali mnogo štošta. Sva moguća kršćanska gatanja postala su i muslimanska. Praznovjerja i loši običaji carovali su diljem ex Jugoslavije, posebno u periodu šezdesetih i sedamdesetih godina proteklog stoljeća.

U tom vaktu svoj puni da'vetski angažman započeo je i veliki Husein ef. Đozo, koji se vrlo hrabro i odvažno upustio u borbu sa našim devijacijama koje su se ogledale u mnoštvu praznovjerja i bid'ata (novotarija u vjeri).

Za njegovog vakta, uz podršku Vrhovnog starješinstva i tadašnjeg reisul-uleme, ukinut je običaj tzv. ”devri-iskata”, te učenje talkina. Đozo je hrabro i odvažno ukazivao na zloupotrebu časnog Kur'ana naglasivši da je Kur'an objavljen kao uputa živom, a ne ”spjev” koji bi se za novac učio u čast umrlih.

Bio je protivnik obilježavanja sedmina i četeresnica na način na koji se to kod nas činilo.

Husein ef. Đozo, iako vrhunski intelektualac i alim svoga vremena, bio je, od strane problematičnih skupina, posebno sa Kosova, okarakteriziran kao alim ”koji pretjeruje”.

Na tu konstataciju odvažni prof. Husein Đozo, tvrdi da su oni i njima slični pojedinci upravo ti koji pretjeruju i opterećuju ljude izmišljenim i neutemeljenim obredima i ”ibadetima”.

Interesantno je vidjeti kako su tekle ”raspave” oko džume namaza i samog broja rekata koji se treba klanjati. Pojedinci su tvrdili da džuma isključivo ima 16 rekata i da se u svim situacijama, vremenima i prilikama s tim brojem rekata mora i klanjati.

Toj tvrdnji se žestoko usprotivio Husein ef. Đozo koji je naglasio da to nije tačno i da se balkanski muslimani ne trebaju obavezivati onim ibadetima i obredima koji nisu propisani izvorima islama. Pozivao se na praksu prve generacije muslimana kod kojih se džuma sastojala od hutbe i dva rekata džumanskih farza, uz napomenu da vjernici samostalno mogu poslije farza klanjati nafilu, ako to žele, ali da se tim ne smiju opterećavati radnici i džemat u cjelosti.

Borba prof. Đoze sa praznovjerjima i pojedinim obredima koje je on nazivao novotarijama u vjeri, bila je odlučna i dugotrajna. Trajala je cijeli njegov radni i životni vijek.

Zanimljivo je da je o balkanskim praznovjerjima i novitetima u vjeri, nakon zadnje agresije, pisao i stari bosanski doktor i intelektualac, uvaženi Tarik Muftić.

Dr. Tarik Muftić rođen je 1920. godine u Sarajevu. Spada u plejadu velikih boraca i pregalaca za vjeru na našim prostorima. Potiče iz ulemanske porodice. Dvojici njegovih pradjedova : Hadžiomeroviću i Azapagiću, kao visokim autoritetima, pripala je čast da obnašaju dužnosti reisul-uleme, dok su mu prijašnji banjalučki i tešanjski muftija preci po očevoj strani.

Njegova porodica je društvenoj zajednici dala afirmisane kadije, alime i muderrise.

Ovaj ugledni intelektualac napisao je knjigu ”Islam – vjera razuma i Objave”, čiji izdavač je bilo Muftijstvo mostarsko.

U toj knjizi u poglavlju ”Bid'ati – novotarije u vjeri” dr. Muftić čitaocima prenosi svoja iskustva sa dervišima, ulemom i običajima uz koje je on odrastao.

Na vrlo interesantan i kritički način govori o ilmijji, tj. balkanskoj ulemi čudeći se kako i zašto desetljećima dozvoljava narodu da čini određene formalističke obrede koji u osnovnim izvorima islama nemaju nikakvo uporište niti bilo kakav utemeljen duhovni smisao i značaj.

On u knjizi izražava svoje negativno mišljenje prema pojedinim derviškim tarikatima i njihovim ritualima plesa, probadanja i zikra, tvrdeći da sve to nema nikakve veze sa islamom kojeg je objavio Uzvišeni Allah.

Čitaocima ukazuje na naše ”neutemeljene” i formalne obrede koje javno činimo za naše umrle. Dr. Muftić sedmine, četeresnice, derviške obrede zikra, hatme za pare, te zapise i hamajlije sasvim slobodno naziva bid'atima koji nemaju utemeljenja u vjeri niti imaju bilo kakav smisao. Tvrdi da su u suprotnosti sa Pejgamberovim naukom i njegovim putem.

Nije bio blagonaklon ni prema nekim detaljima iz mevluda. Ustvrdio je da ne treba tražiti hljeba nad pogačom i da nam je sasvim dovoljno da praktikujemo ono što je jasno propisano Kur'anom, hadisom i knjigama fikha, bez ikakve potrebe da mi na osnovu svoje analogije uvodimo određene ibadete i da tvrdimo da za njih postoje sevapi.

Smatrao je da previše kompliciramo islam i da ga, uvodeći razne obrede, samo bespotrebno otežavamo sebi i širokim narodnim masama.

Ovo što spominjem ne bi bilo toliko zanimljivo i bitno za istaći da sam dr. Muftić sve ovo nije napisao u 76-oj godini svoga života i da mu izdavač ovog djela nije bilo Muftijstvo.

Dr. Muftić je među ulemanskim i vjerničkim krugovima bio itekako cijenjen.

Ovaj hrabri i odvažni pregalac za vjeru je i prije posljednjeg rata (agresije na Bosnu) pričao o ovim stvarima i upozoravao ljude. To vidimo iz njegove knjige u kojoj kaže:

Jasno da bi se ovaj izvor novca održao, vjernicima se stavlja do znanja da hatme imaju nekakav smisao. Kur'an i Hadis kažu odlučno ne! Jednom sam na vazu u Mostaru džematu ovo i rekao, da je to potpuno pogrešan pristup Kur'anu, da je to novotarija i zavođenje naroda u bludnju i težak grijeh, pa mi je imam rekao da imam pravo, ali da treba pustiti da ta navika sama po sebi odumre.”

I u svojoj drugoj knjizi ”Islam i druge religije” kratko se osvrće na neke naše običaje koje on naziva  devijacijama i upozorava da pred njima ne smijemo pokleknuti, već da ih postepeno trebamo ispravljati.

Međutim, pored ovih alima koje smo spomenuli u našem tekstu, a koji su zagovarali potrebu uklanjanja praznovjerja i loših običaja i obreda iz naše svakodnevne prakse, postoje i oni muslimani koji smatraju da o ovome ne treba pričati i da na pojave loših običaja, neutemeljenih ibadeta i nekih naših čudnih navika ne treba ukazivati.

Svako ukazivanje na lošu tradiciju, besmislene običaje i ” nesvrsishodne ibadete” oni smatraju atakom na vjeru i sijanjem smutnje. Oni vjeruju da u našoj praksi i nema tako strašnih propusta i da je za nas najbolje da se držimo vjere i prakse starih predaka bez obzira kakva ona bila.

Ko je od njih u pravu procijenimo i odlučimo sami. Mišljenja će svakako biti različita.

Za Akos.ba piše: Admir Iković

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top