Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Da li će se i kada ujediniti bosanski muslimani oko središnjeg umjerenog puta?

Da li će se i kada ujediniti bosanski muslimani oko središnjeg umjerenog puta?

Danas pažljivo isčitah u februarskom broju Preporoda tekst cijenjenog autora Kovača u kojem govori o ofanzivi na islam u Bosni. U svojim sagledavanjima autor je govorio o uticaju selefijske da've na našu mladež, kao i o tome šta naša Islamska zajednica treba uraditi glede tog pitanja.

Bio sam dječak sa nekih 15-tak godina kada sam se prvi put u jednom bosansko-hercegovačkom gradu susreo sa nečim što nije ilmihalsko. Naučio sam klanjati i islam prakticirati iz ilmihala i ilmuddina, te mi je susret sa ljudima koji drugačije praktikuju vjeru bio vrlo zanimljiv. Susret sa selefijskim, šijskim i sufijskim (tekijskim) tumačenjima i pristupima za mnoge mlade ljude bio je izazov. Neki su se poveli za lijepim ahlakom sufija i otišli u tekiju, drugi su pali pod uticaj džaferija, odnosno šija, te su poprimili njihov nauk, treći objeručke otišli za selefijskim da'vetom, a četvrti su ostali klasične bosanske hanefije, vjerne onom što naučavaju naši imami sa naših minbera.

U ovom tekstu osvrnuću se isključivo da odnos između klasičnih bosanskih hanefija i selefijske da've.

Pojavom muslimana drugih pravnih škola na našim prostorima nastale su i razne nesuglasice. Razlog tome jeste neiskustvo i jednih i drugih. Smatram da je selefijski da'vet ponajviše vezan za hambelijski mezheb, mada to oni ne vole čuti niti priznaju takvu tvrdnju, pa ću ponekada muslimane selefijske provenijencije u tekstu nazvati i hambelijama.

Strogoća u tumačenju nekih propisa i preferiranje nehanefijskog fikha, znatno je katkada znala udaljiti muslimane nepraktičare, ali i praktičare (bosanske tradicionalne hanefije) od same selefijske da've i njihovih počesto puta vrlo nadahnutih predavanja i predavača.

Omladina neopterećena bosanskom tradicijom i mezhebima dobrano je prihvatala savjete i tumačenja hambelija, i odlučila da po tim savjetima i uputama živi.

Ono što su zagovarači ovog sahveta (vjerskog buđenja) zamjerali našoj vjerskoj zajednici i njenim imamima, kao i običnim džematlijama praktičarima, jesu razne stvari. Ovom prilikom spomenućemo samo neke:

Smatrali su da ehlisunnetsko vjerovanje (akidu) muslimana treba da ima prefiks selefijskog ili pak vesatijskog, a ne maturidijskog, iako je akida i njihova i naša jedna, bez obzira kako je nazivali, ona je akida ehlisunneta i to je sasvim dovoljno.

Zamjerali su i još uvijek zamjeraju Islamskoj zajednici na organiziranju raznih manifestacija (dovišta, mevluda, tevhida i sl.), tvrdeći da iste nemaju uporište u vjeri smatrali su ih nesvrsishodnim.

Svoju energiju utrošili su u objašnjavanje da je naš odnos prema našim umrlima počesto puta puka formalnost, jer, tvrdili su, mi bosanske hanefije pokušavamo nepostojećim obredima pomoći svojim merhumima, umjesto da to činimo sadakom i dovom, kako su to činile i prve generacije muslimana.

Forsirali su obaveznost nikaba za žene, dužih brada za muškarce, te su bili vrlo strogi prema muzici i muziciranju uopće.

Starim dedama, dervišima i nekim efendijama, išli su na živce, jer su klanjali onako kako se klanja u zemljama Magreba i Zaljeva, a ne onako kako se klanja u Turskoj i na Balkana.

Počesto su sunnete klanjavali kasnije u svojim kućama, zikrivši samostalno poslije farza, ne želeći zikriti džematile za imamom i pod komandom mujezina. Mnogi su tim gestima htjeli pokazati imamima i ostalim klanjačima da su na ovaj način klanjali i ashabi, ali i imami mezheba.

Međutim, to nije pilo vode. Mi smo i dalje zikrili i klanjali po starom, onako kako smo naučili iz ilmihala i u mejtefu, a oni po onom što su naučili od svojih fakiha i alima.

Smatram da je davno trebalo sjesti sa predstavnicima selefijske, sufijske, a možda i šijske da've u Bosni, te postaviti jasne granice u njihovim tumačenjima. Da se zna ”ko kosi, a ko vodu nosi.” Međutim, to se nikada nije desilo.

Zašto naši alimi iz vjerske zajednice nisu smogli snage da dovedu u red ove različitosti, ili ih bar umanje, ostaje da se vidi na Danu Velikom. Teško da ćemo dobiti validno opravdanje i odgovor od njih, osim onog da je demokratija i da svako ima pravo da radi i priča šta hoće.

Da li je baš u redu da demokratijom branimo naše dugogodišnje nesnalaženje sa svim ovim različitostima, nisam baš siguran.

Koliko danas u Bosni ima naših bosansko-hercegovačkih muslimana, Bošnjaka, da su šije, to ne znamo.

Koliko ljudi za sebe diljem države tvrde da su sufije (derviši), ili pak selefije, ni to ne znamo.

Koliko je pravih hanefija, a koliko onih što su napravili obredni sufijsko-hanefijski mix u svojim tumačenjima i praksi, nismo sigurni. Pouzdano ne znamo.

Koliko naših Bošnjaka nikako ne klanja, niti za dženazu abdest zna uzeti, ni to ne znamo.

Koliko je njih koji su pripadnici nekih sekti, poput onih iz Hare Krišna ili Jehova, i to nam ostaje trajna nepoznanica.

Slabo mi šta znamo, osim što smo vješti u pričama o različitostima i u tome kako smo samo mi najbolji, a drugi su nula. Samo mi i naša stranka, naš mezheb, naš menhedž ili naš tarikat.

Sebi postavljam ona ista pitanja koja je u pomenutom Preporodovom tekstu našoj ulemi i svima nama postavio uvaženi autor.

Kad će konačno više sjesti ovi različiti, pa uz kafu malo promuhabetiti? Nek bar sjednu i dogovore se koje su akide. Nek nam uz to bar riješe par nekih fikhskih mes'ela, kako bi nam iste bile institucionalno pojašnjene i spomenute tokom sedmičnih hutbi petkom.

Nema selameta bez institucionalnog tumačenja vjere. Treba postupiti onako kako je to svojevremeno učinio velikan Husein ef. Đozo. Ni po babu ni po stričevima.

Sve što je bid'at, odnosno u našu tradiciju i hanefijski mezheb ubačeno kao novitet, treba dekretom tj. fetvom osporiti i staviti van upotrebe.

A sve što nam se nameće kao neka arapska ili iranska tradicija, koja buni nas bosanske muslimane, treba biti stavljeno pod okvire opće islamske tradicije sukladne našem hanefijskom mezhebu kojeg mi na Balkanu baštinimo stoljećima.

Tako uraditi i mirna Bosna. Mi zaista u našim medresama, fakultetima i džematima imamo vrijedne i učene uleme, koji udruženi sa učenim i čestitim daijama i šejhovima, trebaju sjesti, i konačno napraviti taj rez.

Nakon toga, da nikada nikome više ne naumpadne da vaninstiticionalno priča protiv IZ, niti pak da neko unutar IZ neki sufijski običaj zasnovan na slabom ili apokrifnom hadisu trpa i potura ljudima kao hanefijski propis.

Tad će konačno zavladati harmonija, red i ljubav između svih naših muslimana praktičara.

Možda nam se tad i oni nepraktičari i ljubitelji kojekakvih sekti, pridruže i počnu prakticirati Božiju vjeru onakvom kakvu je On i objavio.

Vjeru srednjeg puta. Bez pretjerivanja, bez sujevjerja i bez bid'ata.

Za Akos.ba piše: Admir Iković

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top