Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Bosanski put u Mekku (V dio)

Bosanski put u Mekku (V dio)

Drugačije sam zamišljao arefatsku visoravan. Danas je teško iz šatora obilježenih nacionalnim zastavama doživjeti arefatski mahšer, to impresivno sabiranje mahluka što neumoljivo podsjeća na Dan  sakupljanja i zbora. Međutim, u pogledima i kretnjama ljudi, njihovoj užurbanosti i izrazu njihovih lica, lahko je razumjeti da se približavao dragocjen i važan trenutak. Sve ima svoj vrhunac, a Arefat je najdramatičniji sadržaj hadždža.

Večerao sam izdvojen iz svoje grupe, u društvu nekolicine afričkih muslimana, posve odsutan i stran. Nisam imao nikakav društveni nagon, pa mi se nisu ni obraćali. Arefat je očigledna potvrda misli da čovjeka u društvo tjeraju dosada i unutrašnja praznina, a da je samoća nerijetko naš najdruštveniji sagovornik. Moju družinu činili su univerzitetski profesori iz Sudana i njihovi asistenti. Iako nisam pratio njihovu besjedu, očaravali su me ljubaznošću i pažnjom kojom su se obraćali jedni drugima. A onda sam pod uvehlom krošnjom drveta nadomak mog šatora, ugledao Afrikanca moje dobi, kako pozira trofejno i slavodobitno, dok blic fotoaparata među njegovim prstima osvjetljava krupan bijeli grozd. Nevjerovatno sretan i zahvalan, širokog osmjeha iz kojeg su se caklili krubni zubi, uredno zaogrnut svojim ihramom, stajao je dostojanstveno, prav kao strijela. S raskošnog grozda kapala je voda. Jedne vrele afričke noći, pod istom suhonjavom krošnjom, ili unutar svoje nastambe, obasjan trepćećim ognjem, ovaj moj vršnjak, pomno slušan, svojoj djeci i bližnjima pričat će o krupnom svježem voću, prštećih plodova, kojeg je za vrijeme hadždžskog putovanja bilo u izobilju. Omamljeni njegovim pripovijedanjem, gledat će jedni druge, diveći se njegovom iskustvu.  Misleći o tome, pogledao sam niz sebe…gadljivo i samoprijezirno. Mnoštvo grijeha sam dovukao na Arefat, ali su osionost i nezahvalnost glasno klepetali za mnom. Imao sam utisak da se izdaleka vidi moja oholost.

U početku su me blago, a onda sve jače iritirali snaga i opšte držanje, najčešće tamnoputih muslimana. Za vrijeme tavafa, poneka njihova povorka isprepletenih laktova, masu bi pritisla kao lokomotiva. Snažna i mišićava tijela s lahkoćom su nalazila svoj put. Bio je to pretežak test za hrđav sarajevski kosmopolitizam, što se deklarativno gnuša rasizma, iako crnca sretne u godini dvaput. Blagost i međumuslimanska ljubav posebno sudanskih hadžija, s kojim sam se često susretao kasnije, činili su da se iskreno i duboko sramim svojih prvotnih zapažanja.

Tih je dana bio aktuelan izvještaj o stanju planete, predstavljan od strane Svjetske organizacije za zaštitu prirode. Za vrijeme boravka u hotelu, površno bih pratio tu temu. Bijelac bi morao biti zahvalan crnom čovjeku. Hranu, vodu, i prirodne resurse trošimo rasipnički i prekomjerno. Kada bi i afrički kontinent živio približno raskalašenim životom poput evropskog, trebale bi nam dvije i po planete. Tako zapravo, mi lagodno i fino živimo na njihov račun. Jer, mi imamo sve, oni nemaju ništa.

Noć pred Dan Arefata, usnio sam mnoge koji odavno nisu dio mog okruženja. Bili su to skoro pa zaboravljeni likovi koje je iz moje stvarnosti istrgnula svakodnevnica. Opet, svako od njih po raznim osnovama imao je pravo u mojoj arefatskoj dovi. U snu su mi dolazili, jedno po jedno. Bilo je to zaprepašćujuće znamenje mog prvog boravka na Arefatu.

Na svakom parčetu hladovine, taj dan se osamio čovjek. Jedan od drugog skriva svoj poganluk. Stojeći, ispruženih dlanova, a pognute glave, on plače i okajava svoju ljudsku prirodu. A šta je ljudska priroda? Samo slabost i nezahvalnost. Tražeći svoje mjesto, s vremena na vrijeme čuo bih kako plačni glasovi zazivaju Allaha. Redaju božanska imena i atribute. Molećivo i žurno. Protiču dragocjeni trenuci najvrijednijeg dana u godini. Mnogi su tu prvi, i posljednji put u životu. Nema perde…nema zastora između nas i našeg Gospodara. Dižu Mu se hvale i molbe naše, dok nam se suše usta i trepere naša umorna tijela. Nikome ne pripada takvo strahopoštovanje…

O Allahu, ti Koji si kadar uljepšati moj govor i ponašanje moje! Umnožile su se moje mahane, a grijesi mi pritisli ramena. Ti Koji ne spavaš i nemaš predaha, znaš da su me obuzeli pospanost i nemar i da me propusti, mali i veliki udaljuju od blizine Tvoje. U moju se utrobu zbog toga nastanio nemir, a i strah mi savladava nadu. Jezik mi se sapliće, a misli mute, i bojim se svog posrtanja prema Tebi. Ali znaš Allahu moj, da nikog s Tobom ne izjednačavam i da ni u kakvom svom jadu i očajanju Ti ne pripisujem druga i da nikad, ni slab ni jak ne poričem dokaze Tvoje. O Ti koji si se odazivao Zunnunu i Zekerijau, očisti me i uspravi, i porod moj sačuvaj, i učini moje poslove dobrim, i daj da ti se do smrti klanjam, a ne daj da me život zavara, strasti pokore, ni da prijatelje nalazim među onima Koji Te se ne boje! Nikad Te nisam zamolio, a da Mi se nisi odazvao, pa neka Te slavi i zahvaljuje Ti moja misao i moje tijelo!

U akšam nastupi olakšanje. Umire se tijela i utišaju glasovi. Nepregledne rijeke sjenki napune ulice i pomiješaju se s noći. Kroz nekoliko sati, milioni ljudi napustit će Arefat, spuštajući se prema Mini.

Za Akos.ba piše Ismet Bećar

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top