Aškovanje – jedan od običaja za vrijeme Topal Osman paše (2)

Podjelite ovaj post sa prijateljima...Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Ovaj period obilježavaju znatne razlike među polovima, gdje se jasno može vidjeti superiornost muškaraca u odnosu na žene. Muška djeca su imala znatno veća prava i slobode, to je bilo vidljivo od toga da se na ulici u veoma malom procentu moglo naići na žensko dijete kako se igra, ili da ostane duže bez nadzora roditelja van kuće, što za muškarce nije bio slučaj. Muška djeca  su imala znatno veće privilegije, a roditelji su po nekom nepisanom pravilu dosta više pažnje posvećivali muškom djetetu od ženskog. Što se tiče odraslih žena one bi većinu svog vremena provodile u avlijama, a često se znalo dešavati da se žene međusobno posjećuju.

Institucija ašikovanja

Kod avlija specifično je bilo to da je postojao zaseban ulaz za žene pa su tako one mogle uživati u svojim razgovorima bez nadzora muškaraca. Što se tiče porodičnih odnosa, oni su bili veoma čvrsti, te da su porodice u ovo vrijeme bile veoma bliske. Porodice su bile veoma velike, a svaku porodicu bi krasila neka vrsta hierarhije što je određivalo odnose unutar familije. Jedna od specifičnosti ovog perioda bilo je to da je do izražaja sve više dolazila institucija tzv. Ašikovanja.

Ova pojava bila je veoma česta među mladim osobama, a uspješnost ašikovanja u velikoj mjeri bi na kraju dovodila do braka. Stari putopisci opisujući ašikovanje i općenito muško-ženski odnos ističu da je područje Sarajeva obilovalo poštenim ljudima, a to često spominju. Ašikovanje je stranim putopiscima izgledalo čudno, međutim, veoma zanimljivo zbog toga oni ovakav put do braka u konačnici ocjenjuju kao veoma kvalitetan.

Što se tiče perioda u kojem bi dolazilo najčešće do braka zavisilo je od vjerskih i tradicionalnih pravila, pa tako nailazimo na podatke da se svaki židov ženio do 23. godine dok bi židovke u brak stupale u periodu između 16-17-te godine. Što se tiče muslimana i kršćana prosječno bi stupali u brak između 20-25 godina muškarci, dok bi djevojke u brak ulazile znatno mlađe. Većina brakova sklapana je sa sebi sličnim osobama, pa tako bi bilo veoma rijetko da u brak stupe veoma bogate osobe sa siromašnim i obratno.

Vjenčanje i nošnja

Običaji pri vjenčanju su zavisili od konfesije ili porodice, ali ipak jedan ženski običaj bio je svojstven skoro svima, a to je običaj „bokaruše“ sastojao se u tome da mladoj u posjetu dolaze njene prijateljice, koje bi joj donosile razne darove, nešto slično tzv. djevojačkoj večeri. Svadbe su se najčešće zakazivale ljeti, ili na proljeće kada bi vremenski uslovi bili zadovoljavajući. Jedan od veoma zanimljivih stvari za proučavanje bila je odjeća stanovništva.

Nošnja je u većini slučajeva bila veoma različita, a glavna podjela bila je na odjeću koja je bila specifična za četri konfesije na teritoriji Sarajeva. Tako možemo izdvojiti fesove kod muškaraca, a npr kod jevreja kapu zvano „torado“ dodatak najčešće ženskoj nošnji. Odjeća se svakako razlikovala i zbog imovinskog stanja stanovništva, pa tako se mogla znatno primjetiti razlika u odjeći bogatih u odnosu na siromašne.

Ipak, jedna bitna razlika u odjeći bila je ta da se ona djelila na „ala turka“ i „ala franka“ odjeću. Ove dvije vrste odjeće specifične su za  period Topal Osman Paše. Za ovu odjeću možemo zaključiti da je prva odjeća ona tradicionalna i veoma ustaljena kod Sarajlija, dok ova druga nošnja predstavlja jednu novinu na tržišu, te je ona vezana za zapadnjačke trendove koji su sve više bili prisutni u našem glavnom gradu.

Za Akos.ba piše: Admir Lisica