Ko glasno zikri, vrijedi, ko ne zikri glasno, ne vrijedi
Tako otprilike prosječan, vjerski nastrojen Bošnjak posmatra i valorizira ljude oko sebe. On umjesto aktivnog prosuđivanja suštinskih ljudskih kvaliteta, prepušta fizičkim ibadetima da u njegovo ime određuju ljudske deredže
On kvantitet vjerskih obreda direktno projicira na sveukupni čovjekov život i percepciju istog.
U bošnjačkoj glavi oduvijek su nekako klanjanje i drugi obredi čovjeka mogli amnestirati od svega lošeg što radi. Toj glavi je jako teško povjerovati da džamijski golub može ukrasti, opsovati, pretući suprugu ili, ne daj Bože, primiti mito. Kao da klanjanje ili učenje Kur’ana u čovjeka automatizmom ugrađuju etiku, odgovornost, marljivost i druge lijepe vrline. Kao da se te stvari ne usvajaju mukotrpnim roditeljskim odgojem, marljivim obrazovanjem i uticajem životnog ambijenta i društva u kojem se odrasta. Vjerski obredi nisu više sredstvo, već cilj. Zbog toga se zajednica guši u dekadenciji, jer je napredak onemogućen ovom mentalnom blokadom.
Još je to jedan primjer površnosti i kolektivne opsjednutosti formalizmom. Zato roditelji često kad šalju djecu u mekteb imaju iluziju da ona idu na vakcinisanje protiv poroka i lošeg odgoja, te da će tih par sati provedenih kod hodže ekspresno od njihovih derišta napraviti moralne gromade i savršene ashabčiće. Kad to isto derište zbog roditeljskog nemara u osmom razredu osnovne škole propuši, propije se ili zatrudni na ekskurziji, zabrinuta majka iznenađeno kaže nešto tipa: „Ne znam šta joj bi, uvijek mi je bila dobra. Klanjala je teraviju. a i u mejtef mi je išla“. U tom pogledu, roditeljska odgovornost završava otprilike davanjem famozne hatme koja je iz njihove vizure garant ostanka na Siratul mustekimu sve do motanja u ćefine.
Neki opet turbo pobožnost vide u bradi, neki u marami, a neki u džamijskim ogradama i lusterima. Uglavnom, uz par dolazaka u prvi saff narkoman lahko postaje evlija, a lokalni tajkun sa imovinom sumnjivog porijekla supervakif, rame uz rame sa Radončićem i Gazi Husrev-begom.
Primjetna je ova pojava i u politici, što naše foteljaške evlije znaju itekako iskoristiti. Kupiti narod vjerskim emocijama i jeftinim populizmom nikad nije bilo lakše. Malo na džumu, malo na iftar, par patriotskih balavljenja u mikrofon i pobjeda je sigurna. Zato zbunjeni narod ne zna da li na izborima bira sebi hodžu, Gurua ili političkog lidera koji treba njima i njihovoj djeci urediti državu, a život učiniti boljim i lakšim.
Hafizi su nepogrješivi meleci u našem narodu. Biti hafiz je ultimativni pečat pobožnosti i jednosmjerna karta za džennet. Odmah negdje iza njega je hadžija. Odlaskom na hadž postajete pobožnjak, učenjak, profesor geografije i arapskog, te neizbježno glavna duhovna vertikala u mahali i sigurni budući predsjednik mjesne zajednice. Mnogi zato samo što počnu posjećivati džamiju postanu meleci jer ih drugi doživljavaju kao potpuno drugačije osobe, iako su oni možda ostali gotovo isti. Mnogima se obije o glavu, obraz ili džep kada shvate da zijevanje po džamiji ne znači nužno i temeljitu duhovno-moralnu katarzu.
Stoga bi trebali pokušati složiti mozaik kako treba. Trebamo podesiti nišanske sprave i preispitati parametre svoje duhovnosti i valorizacije ljudi. Ljude je nemoguće procjeniti samo na osnovu njihove posvećenosti prakticiranju obreda, iako je to jedan od važnih pokazatelja, već za to potrebna malo duža i dublja analiza. Ovo je posebno opasno u odgoju djece, pa bi roditelji trebali malo manje forsirati puko bubanje vjerskih tekstova i pravila, a malo više suštinski odgoj i usvajanje istinskih vrijednosti. Ti tekstovi upravo to i propovjedaju, ali se šuma ne vidi od drveta, jer su i ta pravila postala svrha sama sebi.
Ako nakon čitanja ovog teksta osjećate olakšanje i mislite da je najbitnije čisto srce, a ne ispunjavanje formalnih vjerskih obaveza, razočarat ćete se jer pripadate onima koji su otišli u drugu krajnost o kojoj ćemo možda neki drugi put.
Nermin Spahić (nasevijesti.com)
