Pendžer nade
Kad sam bio dijete rahmetli nana, hadži Esma znala mi je pripovidit:
“Sinko moj, nemoj nikad bit’ namčor na Allahovim nimetima i blagodatima koje ti je iz Svoje hazne podario. Pogledaj ovaj vlikački dunjaluk. Hodaj i zijareti po njemu, pa ćeš vidit’ i dobroga i lošega, i bogata i siromašna i zuluma i nepravde, svuđ’ po sokaku i čošku, do jetima i prosjaka, i žedna i gladna, i gola i bosa. Nekad će ti muhadžir pokucati na kapiju, pa ti mu je odškrini i pomozi, kolko god zauhar, a ako ne mereš ništa, dadnider mu barem osmijeh, pa sevap ti je, a i sunnet Boga mi, a njemu će to biti zabremede. Odšrini mu koliko je zerra onaj njegov tamni i zamandaljeni pendžer vjere i nade, pa da i on kroz njega pogleda u dolinu čistoće, mira, radosti i ljepote. Pa ćeš ti, sine moj, osjetit u duši milinu i toplinu, osvjedočit ćeš se da u tebi ima ona zerra što te čini insanom, a ne hajvanom, i tako dok ga pogledom ispraćaš niz basamake i avliju dovi za njega, razmisli i uzmi ibreta i nasihata iz toga, iz njegove hikaje, paša moj lijepi!”
U organizaciji Internacionalnog udruženja studenata “UNIAD” u Istanbulu sa sloganom “Klijanje mladosti iz korijena, i ja imam jednu riječ da kažem” mi, studenti iz par zemalja (Turska, Njemačka, Austrija, Francuska, Belgija, Bosna i Hercegovina) imali smo priliku posjetiti i podijeliti pakete pomoći sirijskim izbjeglicama u drevnom turskom gradu Šanliurfi gdje su prema predajama rođeni, živjeli i umrli poslanici poput Ejuba, Ibrahima, Luta, a.s. Puni snage i elana, bismilletom smo krenuli u hajr, da bar malo odškrinemo pendžer nade i utjehe koji je već odavno zamandaljen od ruke zulumćara, nečovjeka, da ćemo tim ljudima bar na kratko vratiti osmijeh na tužna, umorna, suzama okupana lica, da će vidjeti, da nije kraj, da ima vjera, bratstvo, dobri ljudi, da nisu baš sve izgubili. Stigli smo u mjesto Akčakale nadomak granice sa Sirijom kuda su prošle hiljade i hiljade izbjeglica i nastanile se u ogromnom kampu i prihvatilištu kojeg je 2012. godine podigla Turska država za više od 40 hiljada njih, koji bježe od rata, zuluma, siromaštva, straha i bijede.
Mislio sam da je to scena iz prošlosti, koja se može vidjeti još samo na televizoru, a sada sam svjedočio istoj. Rijeka ljudi, dreka, plač djece, bolesni, stari, iznemogli… Vrijeme za mene tad je stalo, bio je to trenutak kada su moj um i riječi zastale, srce zatreperilo, u grlu se steglo i na oči mi navrle gorke suze, jer insan ne može da pretrpi i pređe preko nekih stvari, ako u duši ima, ko’ što moja nana Esma reče: “I zerre onoga što ga čini insanom, a ne hajvanom.”
Podigoh paket, da dam onome sljedećem iz reda. Lagahno podižem glavu, sa blagim osmijehom na licu, u susret mi prilazi lijepo pokrivena žena, na čijem se licu vide bore, umor, beznađe, strah, ali sretna što vidi nas i što sa sobom vodi dvoje uplašene dječice. Tada mi pažnju skrenu dječak koji čvrsto drži plišanog zeca i suznim očima gleda u mene. Na um mi dođe ratna Srebrenica i slika djeteta sa zecom u ruci koji stoji pred katilima, u mahšeru svijeta, bunilu svega. On je jak, hrabar, neustrašiv, švrsto drži mater za dimije. Ima svoga zeca koji tu, u tom trenu, za njega predstavlja sav dunjaluk, sve ono što ima i što je ponio iz svog vatana, svog topraka kao podsjetnik da je nekada imao sretno djetinjstvo, da se smijao i igrao sa prijateljima do iznemoglosti kao sva druga djeca u svijetu, da je imao divnu porodicu, njemu je ostala samo vjera u dragog Boga, da će ovome svemu jednoga dana doći kraj.
Svi oni nedužni ljudi, tužne i jezive slike ratom i dušmanima opkoljene naše divne domovine Bosne, kao da su se pretočile u stvarnost, kao da se i slično dešava i tu. Žena se zvala Rabija, uze paket, blago se osmijehnu i reče: šukren, džezakallahu hajr.
I krenu, a dječak sa zecom bulji u mene, kao da mi želi nešto kazati, a ne može, dadoh mu čokoladu, pomilovah ga po lijepoj, dužoj, crnoj kosi, on se osmijehnu i nastavi hodati sa materom držeći je za ruku. Dan je brzo prošao, uspješno smo obavili zadatak zbog kojeg smo i došli. U hotelu smo večerali, klanjali jaciju i odmah sam legao u krevet. Sna ni na pomolu, a kako i da ga bude? Znam, do sabaha ga i nema, niti će doći, jer kroz glavu mi prolaze sva ona tužna lica, scene, na stotine pitanja, vrti se po glavi, a na koja odgovora skoro da i nema. Pitam se gdje smo to došli, gdje idemo i šta se to dešava sa ovim svijetom, sa ummetom.
Gdje smo kao postigli napredak u svakom pogledu, ali smo pali na glavnom ispitu zvani “biti čovjek, biti brat musliman” suosjećati sa drugim, pružiti ruku pomoći, dati osmijeh, odškrinuti bar malo onaj pendžer nade insanu u nevolji. Ovi ljudi nemaju gotovo ništa ili jako malo, a mi elhamdulillah imamo sve, pa smo nekada opet nezadovoljni i nezahvalni Gospodaru Uzvišenom.
Kroz ovo kratko, ali za mene kao godina dugo putovanje, prisjetio sam se i u svoj sepet uzeo onaj nanin ibret i nasihat.
Da kažemo: “Pa, Gospodaru, hvala Ti na svim nimetima i blagodatima kojima nas svakodnevno obasipaš, a ponekad ih i ne zaslužujemo.” Radeći, učeći, pomažući, brinući jedno o drugima, možemo da mijenjamo sebe i svoju okolinu, da širom otvorimo pendžer vjere, nade, uspjeha, radosti i sreće, i da konačno, uz Božiju pomoć, promijenimo današnji hal naše domovine, ummeta i čovječanstva na bolje.
Za Akos.ba piše: Faris Čehajić
