Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Aida Krzić: Naš bosanski jezik

Aida Krzić: Naš bosanski jezik

Iz arhive Radija BIR

Sehurski program, ramazan 2016. godina

Gošća osamnaestog po redu sehurskog druženja 2016. godine na radiju Bir bila je profesorica Aida Krzić koja je govorila o značaju bosanskog jezika. Profesorica Aida je rođena u Sarajevu gdje je završila studij književnosti i maternjeg jezika na Filozofskom fakultetu. Radila je kao profesorica u Novom Travniku te u Gazi Husrev-begovoj medresi. Od 1990. godine radi kao lektor u El-Kalemu, izdavačkom centru Rijaseta IZ. Tekstove je objavljivala u “Islamskoj misli”, “Mualimu”, “Zehri”, “Preporodu”, “Oslobođenju”, “Veseloj svesci”, a kolumnu u “Preporodu” pod nazivom “Zapitanosti” piše od 2005. godine. Čitaoci Preporoda u Kanadi proglasili su njenu kolumnu najčitanijom  u 2012. godini.

U svom gostovanju na radiju Bir profesorica je istakla da je borba oko bosanskog jezika u mikroplanu. O jeziku Bošnjaka koji oni baštine čitav jedan mlenij nedovoljno se govori u školi, žalosna je  činjenica da vrlo malo obrazovanih zna o historiji našeg jezika, o tome otkad postoje zapisi na bosanskom jeziku, o njegovoj prisutnosti i priznanosti i u Bosni i Hercegovini, a i šire. U najširoj javnosti bosanskom jeziku treba dati prostor koji on zaslužuje. Riječ je o jeziku koji se prvi put spominje još u desetom stoljeću, Povelja Kulina bana izdata u dvanaestom stoljeću pisana je na bosanskom jeziku. Kroz ostala stoljeća, sve do dolaska Osmanlija, bosanski jezik je bio priznat, posebno od susjeda katolika. Historijografija bosanskog jezka je zanimljiva i važna, međutim, profesorica spominje da će svaki podatak koji navede, kako to inače biva, biti saslušan i zaboravljen. U školama se mora staviti prioritetno zadatak učiteljima i nastavnicima bosanskog jezika da govore o njegovoj historijografiji, kao i profesorima historije i profesorima vjeronauke.

Iako puno ljudi radi na afirmaciji bosanskog jezika profesorica Krzić nije optimistična jer ne vidi kontinuirani i sistematični rad Bošnjaka kao nacije, a naciju čini jezik, a mi još nismo načisto da nam je jezik maternji koji nažalost nema svoj standard.

„Recimo, degutantno je i para uši kad pokrivena žena kaže marama, kad se glas h aljkavo zanemaruje, u medijima se skoro pa ne mogu čuti riječi merhamet, lahkoća, rahatluk, pa čak ni šutanje, jer je ćutanje prisutno. Izbegavaju se naši turcizmi, i uopće riječi koje su autentično bosanske. Pojedini se bune zašto se koriste kroatizmi ne znajući da su oni samo prividno kroatizmi, ne znajući da su oni iz našeg  vokabulara i da pripadaju našem jeziku i da su dokaz bogatstva bosanskoga jezika“, izjavila je profesorica.

I ranije je u svojim emisijama na radiju Bir obrađivala temu tzv. kroatizama i temu riječi koje su nam došle iz stranih jezika, prije svega orijentalnih jezika. Poznato je da je za vrijeme Osmanske vlasti, koja je trajala punih pet stoljeća, sva elitna književnost pisana na orijentalnim jezicima. Međutim, paralelno je u narodu življela usmena književnost na bosanskom jeziku koji se nalazi u temelju srpsko-hrvatskog jezika. Bosanski jezik je bio jezgra Vukovoj reformi jezika. Glavni problem za nedostatak argumenata u  javnom diskursu, kada bi trebali odbraniti bosanski jezik, je neznanje. Svima bi trebao biti poznat podatak da je u desetom stoljeću Konstantin Porfirogenet govorio o postojanju Bosne i bosanskog jezika. Tada se bosanski jezik zvanično koristio kao jezik Dobrih Bošnjana, a  tokom 500 godina Osmanske vlasti paralelno se i govorio, tada je nastala naša usmena književnost, naše najljepše sevdalinke i balade.

Udar na bosanski jezik

Bosanski jezik je na udaru jer smo i mi, bosanski muslimani, na udaru. Poznat je podatak da je 1880. tadašnja Zemaljska vlada objavila gramatiku bosanskog jezika nepoznatog autora, a 1908. ta ista gramatika biva objavljena pod nazivom “Gramatika srpsko-hrvatskog jezika”. Od tada počinje naša borba za jezik. U smislu standardizacije bosanski jezik kao da je zakovan, Bošnjaci pravopis bosanskog jezika iz 1995. koriste parcijalno, među njima i mnogi intelektulaci, a pojedinci ga čak nikako i ne prihvataju. Šire gledano to je ozbiljan problem. Profesorica navodi kako najčešće mi sami sebi pravimo problem, uvijek se osjećamo nesigurni i kao da nam neko nešto nameće.  Uzmimo za primjer sljedeće, ako već imamo pravopis bosanskog jezika i normirana je općina, ali se ne osporava ni opština, zašto Bošnjacima smeta ta općina? Zašto je smatraju kroatizmom?

Svoje sevdalike i balade trebamo isticati kao vrhunsku poeziju, Alberto Fortis je preveo sa bosanskog na italijanski u osamnaestom stoljeću našu najčuveniju baladu “Hasanaginica”. To je nešto što bi svakako trebali spominjati svojoj djeci. Nemamo riječi himne ali imamo pjesme naših pjesnika kojima bi se mogli ponositi.  Uzmimo za primjer  “Zapis o zemlji” Maka Dizdara:

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti.

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.

Zar ovo ne bi trebao svaki Bošnjak da zna? Ovo je nešto što jeste Bosna, čime se trebamo ponositi, a da nikog ne ugrožavamo i ne zauzimamo inferioran položaj. U sarajevskim mahalama su se pjevale sevdalinke, to je nešto što je dio našeg identiteta, naše tradicije. Navodi da je pristup i odnos prema knjizi skandalozan. Neshvatljivo je da jedan magistar ili čak doktor nauka ne pročita naše klasike od Skendera Kulenovića, Maka Dizdara itd., jer ma koliko se hvalili diplomama, pravog  intelektualca nema bez čitanja knjiga. Na sajmovima knjiga nije ni približan interes za knjige koji bi trebao biti, a bez čitanja knjiga nema sazrijevanja ni intelektualnog uspona. Spominje da je malo je autora, pa čak i sa visokim akademskim titulama, koji joj donesu rukopis a da  ona uradi samo čistu lekturu. Iako bi mogla izdvojiti neke s kojima se možemo ponositi, posebno profesore sa Fakulteta islamskih nauka i Filozofskog fakulteta, mlađi autori su poprilično nemarni.

Profesorica je ovim putem uputila apel roditeljima da motiviraju djecu da čitaju knjige i školske lektire jer sve ono što propustimo u mladosti kasnije nam se vrati sa kamatama. Na majkama i nanama je obaveza da svoju djecu zaista odgajaju, da ih uče o svemu, pa i o jeziku jer će oni biti garant opstanka našeg bosanskog jezika.

Za Akos.ba priredila Adela Kukić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top