Aida Begić, rediteljka: Svijet iz ženskog ugla

Aida Begić je sa prvim dugometražnim igranim filmom “Snijeg” pokupila brojne nagrade, a da uspjeh nije slučajan, pokazao je i drugi njen dugometražni film “Djeca” koji je također pobrao brojna priznanja. Filmska režija na našim prostorima dugo je slovila kao muški posao, zanimanje gdje treba znati lupiti šakom o stol, Aida nam je pojasnila kako se ona u tome snašla: “Upravo ta slika režisera koja je vladala na ovim prostorima jedno vrijeme me bunila i dovodila čak u pitanje odluku da se bavim ovim poslom. Stereotip da režiser mora biti neki krupni muškarac, glasan, dominantan i po potrebi agresivan, nije korespondirao sa mnom. Kada sam kasnije pronašla neke svoje uzore, žene rediteljke, pa i muškarce koji imaju malo drugačiji pristup, shvatila sam da možeš režirati i tiho. Svaki reditelj ili rediteljka pronalazi način da vodi ljude po svom senzibilitetu. Po prirodi posla autoritet morate imati, ljudi vas moraju slušati, ali to ne znači da se moraju neugodno osjećati u vašem društvu. Pojavom rediteljki na ovim prostorima slika se malo promijenila, stereotipi su se donekle razbili. Mnogo toga smo dobili pojavom žena rediteljki”.

NALIČJE HISTORIJE

Na pitanje šta su žene donijele našoj filmskoj industriji odgovara:”Ranije nije bilo mnogo ozbiljnih, kompleksnih ženskih likova u kinematografiji regiona. Rijetko su se priče pričale iz ženske perspektive. Film je ipak bio dominantno muški svijet. Sa ženama scenaristicama i rediteljkama dobili smo seriju kompleksnih ženskih likova, a onda se i ženska perspektiva pojavila kao zanimljiva i drugačija slika naše stvarnosti”.

Projekat koji trenutno radi upravo je slika o nekom naličju historije. Žene ovih prostora su uvijek u pozadini kao neka vrsta naličja te muške, herojske historije, a zapravo su ključne i vrlo rijetko viđamo kako slika stvarnosti i prošlosti izgleda iz njihove vizure.

Zanimalo nas je Aidino mišljenje da li je današnja žena, uspješna u onome čime se bavi, zapravo uspješnija od žene iz prošlosti, koja je bila stub porodice, i kako Aida reče, naličje historije?

“Nisam sigurna da smo nešto previše profitirale izborivši se da sve radimo. Ideja borbe žena za pravo glasa, posao, neovisnost, vjerovatno nije podrazumijevala i to da će žene raditi sve ono što su do tada radile i još da će im se povećati obim posla i odgovornosti. Pogledajte generaciju naših majki, one su išle na posao, ali kako se u većini domova zadržao patrijarhalni patern, vrativši se s posla služile bi ukućane. I danas imate masu takvih primjera gdje se od žene očekuje da donosi platu kući, ali da paralelno bude i domaćica. Nadam se da su nove generacije žena pametnije, a i da se shvatanje muškaraca promijenilo”.

Znači i muškarci su se emancipovali u međuvremenu?

“Da, ali nisam sigurna da je u pitanju baš veliki broj. Prilično je poražavajuća slika bračnih i nakrivo postavljenih porodičnih odnosa kod nas. Ima jedan procenat muškaraca koji su se emancipovali, ali to još nije dovoljno da bismo prirodno živjeli tu emancipaciju jednih i drugih”.

Uspješna žena danas, prema Aidinim riječima, da bi stigla sve obaveze koje ima, mora imati razumijevanje ukućana – muža i djece, te njihovu veliku podršku, bez toga se ne može raditi ništa.

“Nije jednostavno uklopiti sve obaveze. Ja sam perfekcionista, pa se trudim da u poslu sve stignem, ali i da kod kuće sve funkcioniše. Nauštrb besposličarenja i sna trudim se da stignem na sve. Nastojim da djeca ne trpe zbog činjenice da nas oboje puno radimo, pa se puno družimo sa njima, podučavamo ih, razgovaramo. Još sam mlada i mogu sve to da podnesem i sretna sam kada je moj dan ispunjen aktivnostima i obavezama. Naravno, ima trenutaka kada sam jako umorna, ali to prođe. U ovim našim okolnostima najstrašnije je stati, jer kad bi čovjek stao i sagledao na drugi način realnost oko sebe, počeo bi da propada. Mislim da je velika sreća u kretanju”, kaže Aida.

MARAMA JE IZBOR

Ona ističe da put žene prema uspjehu prati neko nepovjerenje, čak i od žena prema ženama, ali generalno žena mora biti duplo bolja da bi je neko shvatio jednako, mora se stalno dokazivati, čak i samoj sebi, ali to je generalno, nema veze sa ovim prostorima.

“Ima nešto u ženskoj prirodi, to stalno preispitivanje, ubjeđujemo se da nešto možemo. To je i kvalitet, jer su žene pedantne i odgovorne u poslu”, kaže Begić.

Kao što Aida reče, žena mora biti duplo bolja da bi je neko ozbiljno shvatio, no, još kada je i pokrivena, onda stvari postaju još komplikovanije.

“Da se ne lažemo, postoje velike predrasude prema ženama koje nose maramu. Neki misle da je žena koja je pokrivena a priori glupa, nesposobna, da treba ostati kući. Drugi je opet smatraju a priori sveticom, što je također predrasuda. Ljudi čim vas vide imaju mišljenje o vama, što je zamarajuće. Ali, ja se trudim to ignorisati. Smatram da ako neko ima problem sa mnom samo zato što sam pokrivena, da je to zaista njegov problem, a ne moj. Marama nije mana, niti prednost, to je moj izbor i dok god ne ugrožava nekog drugog, treba ga poštovati”, kaže Aida.

Oslobođenje