Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Vijesti iz zemlje > Ahmići 23 godine od masakra: Više nema prijateljstva, jer nema iskrenog pokajanja

Ahmići 23 godine od masakra: Više nema prijateljstva, jer nema iskrenog pokajanja

U subotu se obilježava godišnjica masakra u Ahmićima  Dobri komšijski odnosi i suživot prekinuti su tog kobnog dana u ovom selu kod Viteza

  Natpis “Da se ne ponovi i ne zaboravi” i ove godine stoji na ulazu u selo Ahmići kod Viteza, u kojem je 16. aprila prije 23 godine ubijeno 116 civila Bošnjaka. Ubijeni su kod svojih kuća, a među njima najviše je bilo djece, žena i staraca. Akcija kodnog imena “48 sati pepela i dima” odnijela je i život starice od 82 godine, dok je najmlađa žrtva bila tromjesečna beba.

Dobri komšijski odnosi i suživot prekinuti su tog kobnog dana u ovom selu kod Viteza. Hrvati i Bošnjaci su nekada živjeli složno, a danas i 23 godine nakon masakra u ovom selu, rane nisu zacijelile. Porodice koje su izgubile najmilije u Ahmićima ne vide prijeratni život i, kako kažu, neće ga biti. Komšije i prijatelji sa kojima su rasli danas su za njih samo stranci.

– Ahmići plaču 

Veliki broj Bošnjaka vratio se na svoje, obnovio kuće i pokušava nastaviti život koji je stao ‘93. Nadaju se da će nekada pronaći i preostalih 30 ubijenih toga dana, a za kojima se i danas traga. Mole za pomoć komšije Hrvate kod kojih, kako kažu, ne vide iskreno pokajanje za učinjeni zločin.

Dok se za Anadolu Agency (AA) prisjećaju strašnih događaja, pada kiša baš kao i tog jutra prije 23 godine. To su suze, kažu mještani. Ahmići plaču kao i tog dana kada su gorile kuće, srušena munara na džamiji, ubijane porodice…

U ranim jutarnjim satima, tog 16. aprila 1993. godine, jedinice za posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane Džokeri i Maturice, izvršile su napad na selo Ahmići. Ezan za sabah-namaz, jutarnju molitvu muslimana, bio je znak za napad. Ponovo će sutra brojne delegacije i porodice stradalih položiti cvijeće i proučiti Fatihu na šehidskom obilježjU kod Donje džamije u Ahmićima. Spomenik sa ispisanim imenima 116 mještana Ahmića podsjetnik je na stravičan zločin koji se dogodio nad nedužnim civilima.

Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja 16. april Ahmići, rođen je u ovom selu gdje i danas živi.

“Odnosi, međukomšijski odnosi u Ahmićima prije rata su bili izuzetno dobri. Sjećam se, jer sam 1993. napunio 18 godina, a do tada sam za bajrame našim komšijama nosio kurbansko meso. Isto tako su oni nama donosili poklone za svoje blagdane, božiće i uskrse, jaja, kolače…Prijateljovalo se, družilo, poslovalo… Odnosi su bili na visokom nivou”, ispričao je Kermo.

Nisu se nadali da se u Ahmićima može desiti ono što se desilo ‘93.

“U jutarnjim satima 16. aprila 1993., sa ezanom na sabahu kao signalom za napad, HVO potpomognuti našim komšijama, ovdje su izvršili stravičan zločin. Mi kažemo da su izvršili genocid iako Hag nije tako okarakterisao masakr u Ahmićima”, prisjetio se Kermo.

Na svirep način su pobili 116 civila Bošnjaka u Ahmićima ne gledajući na starosnu dob.

Kermo je podsjetio da su tada ubili bebu od tri mjeseca, starca od 82 godine, ubijene su 32 žene, 11 djece mlađih od 18 godina.

“Teška i bolna su to prisjećanja aprila ‘93. I ja sam to jutro bio u Ahmićima. Poslije sabah-namaza, jutarnje molitve, legao sam da spavam. Tu su bila i moja braća. Majka nas je probudila rekavši da nešto puca. Nismo se mogli nadati da će to doći od naših komšija jer su oni znali. Primijetilo se grupisanje hrvatskih vojnika po dvorištima naših komšija. Telefoni su radili i za vrijeme napada, a niko od naših komšija nije se udostojio da svom komšiji Bošnjaku kaže da bježi jer će nas napasti”, ispričao je Kermo dok stoji pored spomen-obilježja podignutog u znak sjećanja na 116 žrtava Ahmića.

– Prije rata dijelili dobro i zlo 

Kermo je rekao da ih niko od njihovih komšija i nekadašnjih prijatelja nije upozorio na opasnost koja se nadvila nad selo.

“Moji prijatelji sa kojima sam zajedno išao u školu i koji i sada žive tu nisu se udostojili da me nazovu i kažu ‘Jarane, prijatelju, košlja, bježi, sprema se nešto’. U Ahmićima nije pružen vojni otpor”, kazao je Kermo.

On je kazao da se 23 godine nakon zločina vodi normalan život.

“Svako se zabavio svojim obavezama. Dosta ljudi se ovdje bavi poljoprivredom, uzgojem malina. Živiš dan za dan. Ovdje imamo običaj reći da živimo od 16. do 16. Nas ovdje televizije posjećuju samo od obilježavanja do obilježavanja. Sa komšijama sada nemamo nikakvih problema, a u proteklom vremenu, od povratka smo imali, od prijetnje za učenje ezana na džamijama, prijetnje za gradnju džamije…To se prevazišlo. Živi se normalan život, ali mi Ahmićani možemo svakog komšiju Hrvata pogledati uzdignute glave”, ispričao je Kermo.

Naglasio je da nisu “oni u Ahmićima ubijali, nikoga protjerali, ničije dijete ubili ni kuću zapalili ili silovali”.

“Ne znam da ima i jedna porodica u Ahmićima koja nije ožalošćena i koja nije nekoga izgubila. S komšijama Hrvatima se danas pozdravljamo, ali nema one ljubavi, prijateljstva koje je bilo prije rata i neće ga ni biti. Nema iskrenog pokajanja ovdje. Još niko od naših komšija nije došao pred ovo šehidsko spomen-obilježje da oda počast svojim komšijama. Političari su dolazili, ali od komšija niko nije”, poručio je Kermo.

– Vapaj za pronalazak preostalih žrtava –

Podsjetio je da oni dugi niz godina apeluju komšijama da im pomognu i zajednički pronađu preostale ubijene u Ahmićima. Međutim, za sada od toga nema ništa. Do sada je identificirano i ukopano 86 osoba, dok se još traga za tijelima 30 osoba.

Smaila Šahman je 16. aprila 1993. godine izgubila oca, tri brata, bratića, komšije i prijatelje. Rođena je u Ahmićima, ali tog kobnog dana nije bila u kući svojih roditelja. Njen otac Ramo je među 30 osoba za kojima se još uvijek traga.

“U Ahmićima je prije rata sve bilo super. Nije moglo biti ljepše. Slagali smo se svi, družili. Jedni drugima smo išli. Niko nije mogao vjerovati da će se to dogoditi. Moji su prije na dan, dva s njima pili kafu”, ispričala je Smaila.

Ona danas živi u kući svojih roditelja, ali se ne druži više ni s kim.

“S ceste dolazim kući i tako. Ne družim se. Kako ću ponovo biti s njima. Ne diraju me, ali ja imam svoj pravac, oni svoj. Da mi je lahko, nije”, kazala je Smaila.

Kroz suze je naglasila da Ahmići nikada više ne mogu biti ono što su bili nekada.

“Praznina je. Nema mi nijednog brata. Sve sam pronašla osim oca. Nekada znam prespavat ovaj 16. jer se razbolim”, dodala je Smaila.

Pripadnici Hrvatskog vijeća obrane su u selu Ahmići, nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni, 16. aprila 1993. godine, izvršili ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Tom prilikom ubijeno je 116 osoba, među kojima 32 žene i 11 maloljetnika.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi.

Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, a naročito zbog zločina u Ahmićima 16. aprila 1993. godine oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.

Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top