Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > A moj niko ne dođe: Sjećanja na genocid su gorka kao pelin!

A moj niko ne dođe: Sjećanja na genocid su gorka kao pelin!

Kćerkici nisam još govorio šta se desilo u poljoprivrednim magacinima u Kravici, a hoću kada za to dođe vrijeme [Ustupljeno Al Jazeeri]

Sjećanja kao pelin slatka.

 

Piše: Ahmed Hrustanović

Sjećanja na genocid su gorka kao pelin, ali je upravo taj „pelin“ lijek za mnoge „bolesti“. Najteža bolest koju taj „pelin“ liječi jeste „bolest“ zaborava. A kako da zaboravim…

Sjećam se UN-ovog bijelog kamiona sa ceradom i plavih kaciga koje su nas „štitile“. Sjećam se kako me gušila stranica kamiona i mom dječjem tijelu, jer tada sam imao nepunih sedam godina, nanosila bolove i udisaji su bili češći i kraći, zbog silne gužve i nemogućnosti da se ostane u pretrpanom kamionu.

Sjećam se i svojih riječi koje i danas, ne samo u mojoj, nego i u glavi moje drage majke odzvanjaju:

„Babo ja te nikada više vidjeti neću…“

Kao da ga sada gledam kako trči za onim prokletim kamionom i ono malo kose na glavi, što mu je od brige spala, čupa svojim blatnjavim rukama uprljanim od ilovače kopajući mezare poginulim na poligonu 1993. ispred Osnovne škole u Srebrenici.

Sjećam se i četnika koji se na barikadi u Potočarima popeo na kamion i tražio zlato i novac. Kako da zaboravim drhtave i od rada zadebljale majčine ruke dok u njima drži ono malo crkavice, rizikujući svoj život, da bi meni bilo bolje. Nije dala onaj prsten što joj babo kupio kad su se vjenčali, nego ga strpa u sestrinu crvenu čizmu koja je bila tri broja veća i još podrezana.

Od mezara do mezara

Kako da zaboravim dane nadanja u julu 1995., kada smo iščekivali svoje najmilije. Učini mi se da je svačiji babo došao, samo moj nije. Kako da zaboravim tugu i čemer na majčinom licu i bol dok joj je moj brat, u to vrijeme dojenče, iz grudi krv izvlačio.

A moj niko, ama baš niko, ne dođe.

Nije mi došao moj voljeni babo, koji mi je ratno djetinjstvo uljepšavao drvenim igračkama i čahurama iz rovova donesenih. Nije mi došao moj đedo, koji me je učio i ispod pazuha držao da bih prve korake činio. Ni amidža, ni dajdža. Niko.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

A moj niko ne dođe

 

Biografija autora

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top