Emocionalna inteligencija: Amigdala – centar za emocije
Redakcija portala Akos.ba započinje novi serjal odabranih odlomaka iz vrlo cjenjene knjige Daniela Golemana “Emocionalna inteligencija”
III dio
SJEDIŠTE CJELOKUPNE STRASTI
Amigdala (od grčke riječi koja znači »badem«) kod ljudi je nakupina međusobno povezanih tvorbi u obliku badema smještenih iznad mozgovnog debla, u blizini limbičkog prstena. Postoje dvije amigdale, po jedna na svakoj strani mozga i smještene su bliže prednjoj strani glave.
Limbičke tvorbe obavljaju velik ili čak najveći dio procesa učenja i pamćenja; amigdala je specijalizirana za pitanja emocija. Prekine li se veza amigdale s preostalim dijelom mozga, posljedica je nevjerojatna nesposobnost procjenjivanja emocionalne važnosti pojedinih događaja; ovakvo stanje katkada se naziva »afektivnim sljepilom«.
Uz nedostatak emocionalne težine, osobe koje pate od takva poremećaja gube uporište. Jedan mladić kojemu je amigdala hirurški odstranjena radi ublažavanja teških epileptičkih napadaja, postao je posve nezainteresiran za Ijude te je najradije sjedio posve sam, bez ikakva kontakta s drugima. I premda je bio savršeno sposoban za razgovor, više nije prepoznavao bliske prijatelje, rođake, pa čak ni majku. Ostajao je posve ravnodušan, bez obzira na njihovu bol zbog takve nezainteresiranosti. Činilo se da je s amigdalom izgubio svaku sposobnost prepoznavanja osjećaja, kao i svaki osjećaj o osjećajima (1. Slučaj čovjeka bez ijednog osjećaja opisao je R. Joseph, citirani rad, str. 83. S druge strane, moguće je da postoje neki rudimenti osjećaja u osoba bez amigdale (v. Paul Ekman i Richard Davidson, urednici., Questions About Emotion. New York, Oxford University Press, 1994.).
Ova različita otkrića možda ovise o tome koji to tačno dijelovi amigdale i povezanih krugova nedostaju; konačan stav o detaljnoj neurologiji emocija još je daleko.). Amigdala služi kao spremište emocionalnog pamćenja; život bez amigdale život je lišen značenja svega što ima obilježje osobnog.
S amigdalom nije povezana samo naklonost; o njoj ovisi cjelokupna strast. Životinje kojima se odstrani amigdala ili se s njom prekine veza ne poznaju ni strah ni bijes, gube nagon za natjecanjem i suradnjom i više nemaju nikakav osjećaj o vlastitome mjestu unutar društvene skupine svoje vrste. Emocije su otupljene ili posve odsutne. Suze, emocionalni signal svojstven samo ljudima, pokreću se iz amigdale i susjedne tvorbe, nazvane gyrus cinguli (cingularna vijuga); kada vas neko drži, miluje ili vas tješi na neki drugi način, time zapravo umiruje upravo te dijelove mozga i zaustavlja jecaje. Bez amigdale nema suza žalosti zbog kojih bi trebalo tješiti.
Joseph LeDoux, neurolog ua Centru za neurologiju New York University, prvi je otkrio ključnu ulogu amigdale u emocionalnome mozgu (2. Poput velikog broja neurologa, LeDoux radi na nekoliko razina, proučavajući, na primjer, kako specifična oštećenja štakorova mozga mijenjaju njegovo ponašanje; pomno prateći smjer pojedinačnih neurona; smišljajući složene eksperimente kako bi u štakora s mozgom izmijenjenim kirurškim putem uvjetovao strah. Njegova otkrića, kao i druga o kojima ovdje govorimo, pionirski su radovi na području neurologije i stoga su i dalje ponešto diskutabilni – naročito implikacije za koje se čini da na temelju neobrađenih podataka utječu na naše razumijevanje emocionalnog života. Međutim, LeDouxov rad podržavaju sve brojniji dokazi koji pristižu od raznih neurologa koji ustrajno otkrivaju nervne temelje emocija. Pogledajte, npr.: Joseph LeDoux: »Sensory Systems and Emotion, Integrative Psychiatry, 4, 1986.; Joseph LeDoux: »Emotion and the Limbic System Concept«, Concepts in Neuroscience, 2, 1992.).
LeDoux pripada novoj generaciji neurologa koji se služe inovativnim metodama i tehnologijama kako bi u proučavanje uloge pojedinih dijelova mozga unijeli dosada neviđenu preciznost i tako razotkrili misterije uma koje su se ranijim generacijama znanstvenika činile nerješivima. Njegova otkrića na području neuron- skih krugova emocionalnoga mozga opovrgla su dugogodišnje stavove o limbičkome sustaw i amigdalu postavila u središnji položaj (3. Zamisao o limbičkome sistema kao emocionalnome središtu prvi je iznio neurolog Paul MacLean prije više od četrdeset godina. Posljednjih godina otkrića poput LeDouxovih rafinirala su koncept limbičkoga sustava, dokazujući kako su neke od njegovih središnjih tvorbi, poput hipokampusa, manje izravno povezane s emocijama, dok krugovi koji s amigdalom povezuju druge dijelove mozga – a naročito prefrontalni (prečeoni) režnjevi imaju izraženiju središnju ulogu. Nadalje, sve se više drži da je za svaku emociju zaduženo određeno područje mozga.
Najnovija je teza da ne postoje tačne granice »emocionalnoga mozga«, već prije nekoliko sistema krugova koji razdjeljuju regulaciju određene emocije na udaljene, ali i međusobno koordinirane dijelove mozga. Neurolozi pretpostavljaju da će, kada se jednom dovrši iscrtavanje potpunog »karte« moždanih centara, svaka od glavnih emocija imati vlastitu topografiju, jedinstvenu kartu neuronskih pravaca koji određuju njezine jedinstvene osobine, premda je za velik dio ili većinu ovih krugova vjerojatno da će biti međusobno povezani na ključnim spojevima limbičkoga sistema, poput amigdale i prefrontalnog korteksa. Vidi: Joseph LeDoux: »Emotional Memory Systems in the Brain«, Behavioral and Brain Research, 58, 1993.).
LeDouxovo istraživanje objašnjava kako amigdala može preuzeti nadzor nad onim što činimo čak i dok je mozak koji razmišlja, neokorteks, još uvijek zauzet donošenjem odluke. Kao što ćemo vidjeti, djelovanje amigdale i međuigra s neokorteksom u samome su središtu emocionalne inteligencije.
Akos.ba
