Bošnjaci koji su za vrijeme Austrougarske djelovali na polju edukacije: Ali-Fehmi Džabić, muftija mostarski

Drugi dio

 Piše: Nedim Botić

1.2. Ali-Fehmi ef. Džabić 

 Ali-Fehmi ef. Džabić se rodio u Mostaru 1853. godine u staroj i uglednoj ulemanskoj porodici.  Ocu mu je bilo ime hadži Ahmed-Šakir ef., muderis i mostarski muftija, djed Ali-Fehmi ef., blagajski muftija , a pradjedu šejh Husein ef.  Nauke je svršio pred hadži Arif ef. Kajtezom. Poslije smrti svoga oca naslijedio je muftijski položaj i tu dužnost je obavljao do 1900. god., kada je bio smijenjen zato što se stavio na čelo pokreta bosansko-hercegovačkih muslimana u borbi za vjersko prosvjetnu autonomiju. Ali-Fehmi ef. Džabić je bio  izuzetan pedagog, arapski filolog i visoki  vjerski funkcioner ( muftija), on je svojim stvaralačkim radom stekao priznanje i popularnost širom islamskog svijeta bio je više poznat i priznat van Bosne nego u samoj Bosni i Hercegovini. Bio je poznat kako u Istambulu tako i u Kairu među tadašnjom intelektualnom elitom. [1] 

     Napisao je nekoliko velikih djela a najpoznatija su : ” Komentar na Ebu Talibovu pjesmu koju je spjevao kad su mušrici bojkotovali  Muhammeda, a.s., i njegove sljedbenike.“  Drugo mu je djelo mnogo veće i poznatije u kojem je sabrao ” Pjesme o Muhammedu, a.s., i njegovim drugovima.” U Carigradu je predavao na Darul-fununu, arapski jezik i književnost. Sarađivao je u nekoliko carigradskih listova i pisao naučna djela. Štampao je brošuru na turskom jeziku o aneksiji BiH od strane Austro-Ugarske. [2]

   Nezadovoljstvo Bošnjaka položajem svojih vjersko-prosvjetnih institucija i nakon uspostavljanja Rijaseta 1882. godine, imalo je za posljedicu nastajanje Autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju.

    Ohrabrena Austro-Ugarskom okupacijom katolička crkva  vodi agresivnu propagandu za pokrštavanje Bošnjaka.  5. maja 1899. godine održana je protestna skupština  mostarskih građana povodom otmice jedne maloljetne muslimanske djevojčice Fate, kći Osmana Omanovića iz sela Kuta kod Mostara  od strane časnih sestara. [3]  Protestna skupština je održana u mostarskoj kiraethani (čitaonici), gdje je uz učešće preko hiljadu Bošnjaka izabran jedan odbor od 12 članova sa muftijom Džabićem na čelu. On je okružnom načelniku baronu Benku, podnio zahtjev da se oteta djevojčica pronađe i vrtati svojim roditeljima, te da se obuzda katolička vjerska propaganda koja je u posljednje vrijeme postala isuviše nasrtljiva.  Kako se vlasti nisu posebno trudile da pomognu u rješavanju nastalog problema Mostarski odbor se obraća jednom predstavkom Zemaljskoj vladi tražeći da se krivci kazne i da se jednom zauvijek ovakvom zulumu na put stane. Odgovor vlasti je bio da je za pokatoličavanje  Bošnjaka  najviše kriv slab vjerski odgoj muslimana u BiH. Ovakvo držanje vlasti izaziva još veće nezadovoljstvo među Bošnjacima pa se Mostarskom pokretu pridružuju Bošnjaci iz cijele Hercegovine a zatim i čitave Bosne. Ohrabreni podrškom članovi Mostarskog odbora u oktobru 1899. godine se obraćaju predstavkama ministru Kalaju i caru Franji Josipu. Suštinu predstavke čini izražavanje nepovjerenja prema vjerskim i vakufskim organima koje je Vlada imenovala i zahtjev za formiranje autonomnih islamskih institucija sa širokom nadležnošću.  Članovi odbora su tražili da članove Ulema medžlisa i reisu-l-ulemu bira vakufsko-mearifski  sabor i da između izabranih kandidata kralj postavlja reisu-l-ulemu  nakon odobrenja carigradskogmešihata.  Vlada je u decembru odbila predstavku i nacrt kao neosnovane i nije htjela dozvoliti  da se carigradski padišah miješa u njihove stvari.  U aprilu  1900. godine Vlada je smijenila muftiju Džabića, zatvorila mostarsku kiraethanu. Ovakav postupak vlade dodatno izaziva negodovanje i nezadovoljstvo Bošnjaka. Muslimani šalju deputaciju  u Carigrad na čelu sa Ali-Fehmi ef. Džabićem, što koristi austro-ugarska vlada te  Džabića i ostale deputante proglašava neovlašćenim iseljenicima i zabranjuje im povratak u domovinu pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. Tako da se Džabić  više nije varaćao u Bosni i umro je u Turskoj. Međutim i dalje se nastavlja i traje borba za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u BiH, i to će trajati narednih deset godina sve do 15. aprila  1909. godine kada je ozakonjen Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih  poslova, koji je od 1. maja iste godine stupio na snagu. [4] 

    Ali Fehmi ef. Džabić  staje na čelo jedne male skupine Bošnjaka uglavnom iz Mostara koji iznose svoje nezadovoljstvo Zemaljskom vladom zbog njenog direktnog miješanja u vjerske, prosvjetne i vakufske poslove Bošnjaka te traže osnivanje autonomnih vjerskih institucija u čije nadležnosti se neće miješati Zemaljska vlada. Za  Džabića se može reći da je bio dosta radikalan i da se nije ustručavao suprotstaviti Zemaljskoj vladi, da je pokazao izuzetnu hrabrost i sposobnost u čemu će kasnije tek dobiti podršku većeg broja Bošnjaka prvo iz Hercegovine a zatim i čitave Bosne. On je prvi koji  javno iznosi nezadovoljstvo  muslimana  prema Zemaljskoj vladi i to u vrijeme kad su se mnogi  ustručavali i izbjegavali da se zamjere sa novom vlašću. Džabić je bio svjestan da bez stručnih, obrazovanih i odlučnih ljudi koji će predvoditi muslimanski narod nema napretka za Bošnjake, zato se i borio da najodgovornije pozicije dobiju i najbolji a ne najpodobniji, što je njegovom zaslugom kasnije i ostvareno. Ovaj pokret na čelu sa Džabićem se javlja u Hercegovini a ne u Sarajevu ili Travniku što govori da je Hercegovina posebno bila pod pritiskom Zemaljske vlade ali i katoličke crkve. Džabić je uvidio opasnost za muslimane od strane katoličke crkve i njihovo nasrtanje i pokrštavanje muslimana, njegovim oštrim i odlučnim suprotstavljanjem taj proces je zaustavljen.  Džabićev pokret kako je kasnije prozvan obezbjedit će muslimanima mnogo povoljniji položaj nego što je do tada bio. To će se pozitivno odraziti na cjelokupno stanje muslimana u BiH.

Fusnote:

[1] Vidi : Kovačević Salih,  Merhum Ali-Fehmi ef. Džabić, Glasnik vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 4-5-6., Sarajevo 1968. godina.

[2]  Vidjeti : Glasnik, br. 9-10., VIS u SFRJ, Sarajevo, 1967., str. 540.

[3]  Vidi : Spahić Mustafa,  Povijest islama, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1995., god.str.374.

[4]  Vidi :  Isto,  str. 376. 

LITERATURA

                                                            KNJIGE:

1.       Korkut Besim, Kur’an s prevodom, Sarajevo, 1977.,god.
2.       Bojić Mehmedalija, Historija Bosne i Bošnjaka, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.
3.       Ćurić Hajrudin,  Muslimansko školstvo u BiH do 1918. godine, Sarajevo, 1983.
4.       Karić Enes i Mujo Demirović,  Reis Džemaludin Čaušević prosvjetitelj i reformator, Sarajevo, 2002.
5.       Traljić Mahmud, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo, 1988.
6.       Traljić Mahmud,  Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića, Svjetlost-Štampa, Sarajevo, 1998.
7.       Serdarević Muhamed, Fikhu-l-ibadat, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, Sarajevo, 1968. god.
8.       Spahić Mustafa,  Povijest islama, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1995.

                                                           ČLANCI:

1.       Hivzija Hasandedić, Islamski  spomenici Nevesinja i okoline, Glasnik, VIS-a, br., 7-8., Sarajevo, 1969.
2.       Karčić Fikret,  Naslijeđe prošlosti- izazovi budućnosti, Muallim br. 6, Udruženje ilmije Islamske  zajednice  u BiH , Sarajevo, 2001.,
3.       Kovačević Salih, Merhum Ali-Fehmi ef. Džabić, Glasnik vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 4-5-6., Sarajevo 1968. godina.

Akos.ba