Dijalog u islamu – zapostavljena obaveza

Puno je farzova/vjerskih obaveza  ili  recimo islamskih vrijednosti koje su odsutne u našem svakodnevnom životu, a jako su nam potrebne radi uspješnog života.

Jedan od tih odsutnih farzova koji se uz odsustvo ‘sunca’ naše civilizacije i zalaskom ‘njenih zvijezda’  udaljio i nestao s  ‘našeg  nebeskog svoda’ jeste i dijalog.

Posljedice nedostatka dijaloga  su primjetne među članovima jedne porodice, a posebno među članovima jednog društva.

„Tako mi Allaha nije tijesna zemlja zbog ljudi, nego je narav ljudi postala tijesna“. (arapska poslovica). (Kod nas se često kaže: „Gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna“)

 Kada govorim o dijalogu onda taj farz posmatram sa aspekta toga da je islam u temelju svojih vrijednosti ukorijenio ovaj farz toliko čvrsto da je on postao neophodan skoro koliko i ostali farzovi tj. stubovi islama.

Uzvišeni Allah, s.v.t.,, kao Veličanstveni Gospodar, Jedini Stvoritelj i Vlasnik stvorenoga, vodio je dijalog s neposlušnikom Iblisom,l.a. Priča o tome  se spominje u Kur’anu na više mjesta.

I pored toga što je prokleti Iblis već zaslužio kaznu svojim odbijanjem da izvrši Allahovu naredbu i učini pozdravnu sedždu Ademu, a.s., što je samo po sebi bio dovoljan razlog da bude odbijen u dijalogu od jače strane, ipak je Iblisou dat pravo na dijalog od strane Uzvišenog Allaha jer je dijalog bio ništa drugo nego dokaz protiv Iblisa i njegove oholosti i lažnih izgovora. Također govoreći o ovom dijalogu Allah, s.v.t., želio je da pojasni i poduči generacije ljudskog roda da je od velike važnosti spoznati karakteristike Iblisa, način njegovog razmišljanja, te razloge njegovog inata. Sve to da bi ljudi bili na oprezu kada je upitanju njihov najveći neprijatelj- Iblis, l.a.

Allahovi Poslanici i Vjerovjesnici, a.s., koristili su dijalog kao sredstvo komuniciranja sa svojim narodima; pojašnjavali  su i dostavljali Allahovu vjeru putem uključivanja u dijalog sa ljudima.

Nijednog trenutka nisu osjetili tjeskobu u odgovoru na šubhu svog sagovornika ili njegovu prepirku, naprotiv, njihov dah tokom dijaloga ili rasprave je bio mnogo duži od njihovih oponenata koji su se bojali za sebe i nazirali loš ishod rasprave još na samom početku dijaloga kada bi im se počeli citirati Allahovi ajeti, onda su stavljali prste na svoje uši i savjetujući jedni druge govorili: “Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da biste ga nadvikali!” (Fussilat, 23.)

A bilo je preče da su ustrajali u dijalogu pa da im onda bude jasno ko je na pravom putu, međutim nisu smogli snage jer ionako nisu iskreno i s ubjeđenjem držali do svojih stavova.

Sada ćemo pojasniti neka od jezičkih značenja termina el-hivar – dijalog koji se veže ح و ر (h v r) za korjen:

1. Ljepota 

2. Potpomaganje 

Ljepota 

Od jezičkih značenja termina  el-hivar – dijalog jeste i ljepota, svejedno da li se radilo o ljepoti oka ili o ljepoti žene, općenito. Tako je Kur’an nazvao žene u džennetu– hurije, od istog korjena od kojeg je i riječ dijalog.

Kaže Uzvišeni Allah: “Hurija u šatorima skrivenih.” (Ar-Rahman, 72.)

U djelu ‘El-Mufredat’ se spominje značenje izvedenice el-haveru: da se među crnilom u oku nađe nešto bjeljine, a Arapi kažu za onoga koji ima izrazito lijepe oči we ahveret ajnuhu. [1] 

A u ‘Lisanul-arab’ se spominje za bjeljkinju el-havraau, ne misli se na bjeljinu njihovih očiju; a beduini kažu za žene koje žive u gradskom području  havarijjaat zbog njihove bjeljine.[2]

Smatram da, pošto postoji veza izmedju dijaloga i ljepote u jezičkom korijenu, nesumnjivo, preče je vezivati značenje el-hivara  za ljepotu razuma nego za ljepotu vanjštine, jer samo lijepi razum (el-aklu-l-džemil) traga za istinom u dijalogu, prihvata dijalog i konstruktivnu raspravu, pruža prostora svome sagovorniku, i ne odbacuje kategorički ono s čime se ne slaže, po čijem pitanju je dozvoljeno postojanje pluralizma i različitosti. Razum bez ovakve ljepote, u osnovi, sumnjivo je i nazivati razumom!

Potpomaganje

 Od značenja na koje upućuje korijen ح و ر jeste i potpomaganje. 

Pomagači Isaa, alejhi-s-selam, nazvani su el-havarijjun. U djelu El-Mufredat stoji: El-Havarijjun – pomagači Isa, alejhi-s-selam. Zatim hadis kojeg prenosi Džabir bin Abdullah da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao : “Svaki vjerovjesnik je imao svog havarijja – pomagača, a moj pomagač je Zubejr .[3]„

U  Kur`anu se spominju havarijjuni Isaa alejhi-s-selam tj. njegovi pomagači i učenici: “A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: “Koji će biti pomagači moji na Allahovu putu?” – rekoše havarijjuni “ Mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi muslimani – Njemu poslušni.” (Sura Ali ‘Imran, 51.) 

Smatram da je nužno prići dijalogu kao sredstvu potpomaganja: potpomaganja istine, a ne svog ega ili nefsa, jer kad god se dijalog iskoristio kao sredstvo potpomaganja nečeg drugog mimo istine,  tada se pojavila nepodnošljivost, tvrdoglavost i prepirka koja je tok dijaloga usmjerila na nekonstruktivnu raspravu.

Dakle, plodan dijalog, zahtjeva da se uzdignemo nad egom i oslobodimo ličnih interesa, a to se postiže jedino ako cilj dijaloga bude dolazak do istine i njeno potpomaganje.

Nisu naši dijalozi na društvenom i političkom planu postali beskorisni, niti su postali simbol gubljenja vremena ni zbog čega drugog nego zbog toga što je želja za superiornošću pobjedila želju za slijeđenjem istine!

Nastavit će se…

[1]El-Mufredat fi garibil-Kur’an, Er-Ragib El-Asfehani, str: 1/178., biblioteka Nezar Mustafa El-Baz, bez godine izdanja.

[2]Lisanul-arab, Ibn Menzur, islamska biblioteka portala www.islamweb.net

[3]Hadis bilježi Imam Buhari i Muslim.

Izvor: Alwaei AlIslami, islamski magazin, broj 576.,izdanje jun-jul, 2013.g., www.alwaei.com

Za Akos.ba preveo i obradio: A.G.