Ruh i nefs u Kur’anu

Fenomenom duše bavili su se veliki alimi i napisali tomove knjiga. Kur’ an nam govori da je naše znanje o duši ograničeno jer duša pripada svijetu gajba, ona je nadosjetilna supstanca koja, jednostavno, izmiče ljudskom razumu. Svaki čovjek nosi u sebi taj Božiji dar, svjestan više ili manje da ima dušu u sebi. Kada se rađa ljudsko biće noseći u sebi taj Božiji dar, ono zaplače ukazujući da je živo, srce radi ali i duša mu dašak života daje. Opet kada umire, prvo duša izlazi, vraća se svom Stvoritelju, a potom srce prestaje sa radom. Tijelo je beživotno, ono što ga čini živim nedostaje mu, pa zato i kažemo da je mrtvo.

Cilj ovog našeg pisanja o duši je da ukažemo na važnost fenomena duše, konciziramo ono najbitnije o čemu su alimi pisali naširoko želeći osvijetliti sve ono do čega su došli svojim znanjem.

ŠTA JE DUŠA

U Kur’ anu se navodi da je Uzvišeni Allah udahnuo u Ademovo tijelo Svoga Ruha, tako je Adem postao živ, „ i kad ga potpuno oblikujem, i udahnem mu Svog duha, padnite pred njim ničice”, (XV:29). Božije „udahnuće Svoga duha” u čovjeka očevidna je metafora za Njegovo obdarivanje čovjeka životom i svješću, tj. dušom, naveo je Asad u svom tumačenju navedenog ajeta.

U dobro poznatom hadisu koji prenosi Ibn Mes’ud se navodi da stvaranje čovjeka u utrobama majki odvija se tako što četrdeset dana bude sperma (nutfah ), zatim isto toliko zakvačak (alek) i isto toliko komad mesa ( mudgah ). Potom dolazi melek kojeg Allah šalje da udahne dušu.

Dušu su islamski učenjaci različito definirali.
Tako Gazali navodi da je to istančano tijelo koje je kadro da saznaje i spoznaje a koje je u čovjeku. To je zaista izvanredna Božija tvorevina čiju suštinu ne može razumjeti većina umova.

Sličnu, gotovu identičnu definiciju duše daje i Seid Hava u svom djelu Terbijjetuna er-ruhijje (Naš duhovni odgoj ).

Mehmed Handžić navodi da je to fino tijelo koje se rasprostire po svim česticama tijela kao ružični sok po svim dijelovima ruže. Kada je riječ o njenim svojstvima, Handžić veli da je duša kao i sve ostalo, osim Boga, stvorena i postala. Ipak, ona ubuduće ostaje vječna. Duša će pretrpjeti smrt, ali se njezina smrt sastoji u rastanku sa tijelom..
Islamski filozofi su vodili velike rasprave o duši. Većina tih rasprava je bila pod utjecajem novoplatonizma i, posebno, aristotelovske psihološke analize nefsa. Tako su se javili i religiozni sporovi o duši. Navodimo samo neka razmišljanja da bismo ukazali na takve rasprave, naravno i na ograničenost i nesposobnost ljudskog znanja da precizira dušu o kojoj je malo znanja dato putem Objave.

Tako Ibn Hazm koristi nefs i ruh naizmjenično za ljudsku dušu. On odbacuje sve stavove onih koji su za gledište o seobi duša. On odbacuje stavove nekih Ašarita o neprekidnom ponovnom stvaranju ruha. On uči da je Allah stvorio ruhove svih Ademovih potomaka prije nego što je melekima naređeno da ih udahnu u zametke i da se oni nalaze na najbližem nebu. Šehrastanijevo učenje o duši vjerno odražava učenja Ihwan as-Safa, koji uče da je čovjek cjelina sastavljena od tvarnog tijela i duhovnog nefsa, te da supstancija nefsa potječe od sfera ( al-aflak). Njegov opis naravi čovjeka sa tri duše ( biljna, životinjska i ljudska), svaka sa svojim ishodištem, potrebom i moćima, liči na opis Ihwan as-Safa.

Razi odbacuje gledište filozofa da je nefs supstancija koja nije tijelo i da je netjelesan.
Prema Ibn Sini, postoje dva oblika duše: nebeska i zemaljska. Zemaljsku dušu djeli u tri skupine: vegatitivnu, životinjsku i čovječiju. Za njega je duša, u svim svojim oblicima, primarno savršenstvo za prirodno tijelo, jer je savršenstvo zbilja koja rod izvodi iz nejasnosti i uobličava vrstu sa individualitetom i identitetom u spoljnom svijetu. Dokaz za postojanje duše po Ibn Sinau je u promjenjljivosti tijela i njegovih organa. Naime, u fiziologiji je dokazano da u čovjeku nakon dvadeset godina nije ostalo ništa što je bilo u početku. Međutim, čovjek priznaje da mu je tokom ovog razdoblja bit ostala nepromijenjena. To ne može biti ništa drugo nego duša, reći će Ibn Sina.

Zanimljivo je da Imam El-Dževzi navodi sažetke o kojima su kelamisti raspravljali te pobija njihove argumente. Tako on iznosi 116 dokaza za tjelesnost ruha, 22 pobijanja suprotnih argumenata i 22 opovrgavanja prigovora. Zanimljive su njegove rsprave o pitanju stvaranja i čekanju ruhova u Ezelu, kada su kazali kalu bela, te o odnosu termina ruh i nefs, itd.

Shodno Kur’anskom stavu da je nama dato malo znanja o duši, te da je duša nadosjetilna kategorija i da pripada gajbu, Dževzi navodi da Ibn Abbas nije htio tumačiti četvero: reqim – izraz koji doslovno znači ploča sa natpisom (XVIII:9), gislin – izraz upotrebljen u suri EL- Hakka-36, zatim ruh i Božiji iskaz : „ I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i na zemlji, sve je od Njega” (XLV:13)

UPOTREBA TERMINA RUH I NEFS U KUR’ ANU

Ruh se u Kur’ anu spominje u više značenja. Jedno značenje je Objava jer se njome postiže život srca i duše (XLII:52 ). Ruhom se označava snaga kojom se podupiru neki vjerni robovi ( LVIII:22 ). Kur’anski termin ErRuh el- Emin se odnosi na Džibrila ( XXVI: 193 i XVI:102 ).

Kada se u Kur’anu naglašava čista ljudska narav Isaova i pobija vjerovanje u njegovu božanstvenost, spominje se da je Isa, kao sva druga ljudska bića bio „ duša stvorena od Njega / ruhun minhu (IV :171 ). Ovim izrazom hoće se kazati da se Božijim emrom u njemu našla i duša ( ruh ).

Prema tome, ruh se koristi u svom primarnom značenju „ duh života „ i „ duša”.
U Kur’anu se spominje ta stalno ponavljana evolucija ljudskog embrija (XXXII:9, XXII:5), stvaranje čovjeka od gline / min tin, zatim iz biti tekućine hude /min main mehin. Poslije oblikovanja u skladu sa onim što je određeno da bude / sevvahu, udahnjuje se Ruh Njegov/ ve nefeha min ruhihi.
To je onaj Ruh o kojem su pitanje postavili jevreji, kada im je odgovoreno je on „jedna od Božijih stvari”
Za ljudsku dušu se upotrebljava termin nefs. Isto tako, izrazom nefs označava se samo duša /ruh ( LXXXIX:27, VI:93, XII:53 )

S druge strane, Dževzi navodi da se izraz ruh nikad ne upotrebljava za tijelo, ni za njega samoga, niti da označi njegovu zajednicu sa nefsom. Ruh ( Duša ) nazvan je tako jer njime zaživljava tijelo. Stoga je i vjetar nazvan „rih”, jer se njim postiže život.
Objava je nazvana duhom/dušom (ruhom) budući da se njome postiže koristan život, jer bez nje čovjekov život je sasvim beskoristan.

I nefs se naziva ruhom, budući da živi zahvaljujući njemu. Nefsom je nazvana, veli Dževzi, ili zbog nečeg veoma vrijednog, cijenjenog i skupocjenog, ili zbog izdisavanja nečega, tj. zbog čestog izdisavanja i udisavanja.
Pored toga, izrazom nefs u Kur’ anu se označava biće u njegovoj cjelini ( XXIV:61, LXXIV:38)

Jedna skupina učenjaka drži da je ruh nešto različito od nefsa. Tako Muqatil ibn Sulejman kaže: „Čovjek ima život, ruh i nefs pa kada zaspi njegov nefs, kojim poima stvari, iziđe ali se ne odvaja od tijela, već iziđe poput jedne pružajuće niti koja ima svoj trak; čovjek tim nefsom koji iziđe iz njega vidi snove, dok život i ruh za to vrijeme ostaju u tijelu koje tako diše i prevrće se. Kad se čovjek prodrma nefs se njemu povrati brže od treptaja oka, a kada Allah čovjeka htjedne usmrtiti u snu, On taj nefs koji je izišao zadrži.”

TRI ILI JEDNA DUŠA

Kur’an spominje tri vrste duša: smirenu dušu (nefs mutmainnah), sebekoreću dušu ( nefs lewwamah ) i dušu sklonu zlu (nefs emmarah). Kod nekih učenjaka možemo naići da čovjek posjeduje tri duše.

Po Dževziju, radi se o jednoj duši koja ima više svojstava pa se, imajući u vidu svako pojedino svojstvo, i naziva imenom tog svojstva.
Tako se smirenom naziva, veli Dževzi, s obzirom na njezino smirivanje uz svoga Gospodara, na njezino obožavanje Njega.

Smirivanje ljudske duše ili njeno traženje smirenosti uz bilo šta drugo mimo smirenosti uz svog Stvoritelja, samo je obmana. Isto tako, njeno pouzdanje u nešto drugo mimo Stvoritelja je ljudska slabost. Ako bi čovjek svoj smiraj potražio čak i u svom znanju ili u svojim djelima, Allah će mu to oduzeti i lišiti ga toga, navodi Dževzi.
Šta znači ova smirenost koja je rezultat istoimene duše ukazuje nam tjeskobnost i nemir koje grijeh nosi u sebi. Tako, ako bi griješnik pretraživao svoje srce, našao bi da je ono puno strahova, nemira, tjeskobnosti. Ti naši strahovi nisu nam očigledni samo stoga što ih prekriva omama strasti i nehata uslijed našeg griješenja.

Svaka ljudska strast ima svoju omamu koja je snažnija od one koju ima vino. Stoga možemo vidjeti kako oni omamljeni strašću čine nešto što ne čini onaj koji je opijen vinom. Tevba donosi smirenost vjerniku koja je ekvivalentna tjeskobnosti i nemiru koje grijeh nosi u sebi.

Da bi približio značenje smirene i zadovoljne duše, Dževzi navodi da je Allah, dž.š., svakom čovjekovom organu odredio njegovo savršenstvo i njegov optimum. Tako je optimum čovjekovog srca, odnosno, radost i ozarenost duša je u našoj spoznaji i upućenosti svome Stvoritelju. Naše duše ni na koji način ne mogu postići smirenost, makar zadobile čitav svijet i ovladale svim njegovim znanjma, osim time da jedino Allah bude krajnji cilj naših nastojanja.

U kontekstu navedenog su Ibn Abbasove riječi da je smirena duša ona duša koja je iskreno predana Allahu.
Takva duša, u svojoj smirenosti i zadovoljstvu, je dalekovidnija. Ona bolje vidi i osjeća Allahove blagodati, a to su one blagodati od čovjekova smještanja u maternice njegove majke, pa do današnjeg časa. Najmanja od tih blagodati je naše udisanja jer svakog dana Allah nam dadne u tome dvadeset četiri hiljade darova.
Kada bi Onaj koji je to darovao, veli Dževzi, zatražio od čovjeka da samo za jednu od njih položi račun, samo za nju bi mu otišla sva njegova djela.
Sebekoreća duša je ona kojom se zaklinje Uzvišeni Allah: „I kunem se dušom koja sama sebe kori „ ( LXXV:2)

Po jednima, to je ona koja se ne zadržava u jednom stanju ( izraz telewwum znači kolebljivost, neodlučnost, iz čega proizilazi da je to ona duša koja je veoma varijabilna).
Drugi kažu da se radi o vjernikovoj duši ( imenica lewm znači korenje, prigovor ), da je to jedno od njoj imanentnih svojstava. Tako navode da je to duša vjernikova koja ga je najprije odvela u grijeh a potom ga stala koriti zbog toga. To korenje je rezultat vjerovanja, za razliku od nesretnika koji sebe ne kori.
Naposljetku, duša koja je sklona zlu ( emmarah ) je duša koja nalaže činjenje svakog zla što proishodi iz same njezine naravi.

Duša koja je sklona zlu na suprotnom je položaju od smirene duše, i na svako dobro koje je potakne od prve ova druga joj uzvrati njemu primjerenim zlom kako bi joj to dobro pokvarilo. Ova strasna duša je u stanju opčiniti čovjekov razum i srce, prikazati i najočitiju istinu u prezrenom smislu.

Stoga je na čovjeku da kontrolira svoju dušu/nefs, ona može da krene i jednim i drugim putem. Primjer Zulejhe čija duša nije mogla odoljeti Jusufovoj ljepoti je primjer nekontrolisanosti duše. Ona, čak ne pravda svoj nefs jer njezina duša želi Jusufa, ona ne može odoljeti svojoj strasti. Ta strasna duša je sklona zlu.

Za kratko ćemo našu pozornost usmjeriti na tekst sure Eš-Šems. Ako pažljivije analiziramo zakletve u suri Eš-Šems možemo nazrijeti svrhu zakletvi u isticanju čovjekovog dvojnog odnosa prema svojoj duši ili samom sebi, zavisno od našeg razumjevanja značenja pojma nefs. Uzvišeni Allah je stvorio dušu da može izabrati dobro ili zlo, može ići putem pravim ili stranputicom. Vrlo je zanimljivo pratiti u navedenoj suri polaritet objekata kojim se Allah, dž.š., zaklinje ( Sunce i Mjesec, dan i noć, Nebo i Zemlja ), nasuprot Božije jednoće. Duša/ nefs koja je objekat zaklinjanja nema polariteta u navedenoj suri ali ima dvojnost nadahnuća. Iz hadisa se može vidjeti da je melek pratilac smirene duše, a šejtan pratilac one koja je sklona zlu
Naime, Ademova, a.s., duša je izražavala ovaj polaritet težnji jer njegova težnja približavanja drvetu koje je bilo zabranjeno simbolizira slobodu koja ga iz čisto instiktivnog bića pretvorila u potpuno osamostaljeno ljudsko biće koje mi poznajemo. Zapravo, to zbivanje, nazivali ga mi Padom ili Izlaskom iz Dženneta, svejedno, znači novi stupanj ljudskog razvoja, otvaranje vrata moralnim promišljanjima.
Ovo navodimo iz razloga da bez obzira kako mi shvatali dušu, kao matrijalnu ili samo duhovnu supstancu, poistovjećivali ruh i nefs ili ne, razlike u stanjima duše nadolaze različitim njihovim svojstvima. Kada dođe u stanje usmjerenosti ka Allahovoj blizini tada dobiva naziv mutmainnah/ smirena, ona koja je postigla unutarnji mir.
Ako, pak, dođe u stanje potpune usmjerenosti ka ljudskoj prirodi onda dobiva naziv emmarah / strasna duša koja je sklona zlu i navodi čovjeka na zlo. Cilj i svrha vjernikova života je da prečisti svoju dušu od potreba da se suprtostavlja Allahu, dž.š. Taj uspjeh On garantuje zaklinjući se sa sedam navedenih stvari. U protivnom, bićemo izgubljeni.
Kao što se u pomenutoj suri Uzvišeni zaklinje sa polaritetom objekata ( dan-noć, Zemlja-Nebo, Sunce-Mjesec), tako postoji i polaritete ljudskih osobina ( zadovoljan-nezadovoljan, štedljivost-sebičnost, dobro-loše, halal-haram itd.)

Upravo na način polariteta osobina koje se mogu naći kod čovjeka, Dževzi objašnjava različita stanja duša. Navesti ćemo onu razliku između štedljivosti i sebičnosti.
Štedljivost je pohvalna karakterna crta, koja se rađa iz druge dvije karekterne crte – iz uravneteženosti i mudrosti. Uravnoteženošću se iznalazi mjera u pogledu nedavanja i davanja, dok se mudrošću svako od tog dvoga stavlja na njemu pripadajuće mjesto, koje mu je prilično. Tako se iz toga rađa štedljivost, ona je sredina u odnosu na dvije pokuđene ekstremnosti.

Sa druge strane, sebičnost je, pak, pokuđena karekterna crta. Ona proishodi iz negativnog mišljenja i slabosti duše ( nefs ) a dodatno ga podhranjuje šejtanovo strašenje sve dok čovjek ne postane uznemiren u smislu da nad nečim stane drhtati, da prema tom nečem bude halapljiv, iz čega se izrodi brana prema trošenju toga, strah da se ne ostane bez toga, kako to kaže Uzvišeni: ” Čovjek je, uistinu, stvoren sa nemirnom naravi, kad ga nevolja snađe – ispunjen je samosažaljenjem, a kad mu se posreći – on to sebično zadržava ( od drugih )- (LXX:19,20,21)
Na isti način, polaritetom osobina koje se mogu naći u ljudskoj duši, kako je to učinio Dževzi, možemo nadugo objašnjavati osobine ljudskih duša.

(07 Oktobar 2008, http://www.preporod.com/index.php/islamske-teme-magazine-143/duhovna-obzorja-

akos.ba