Kako se odnositi prema Kur’anu časnom? (4. dio)

Važnost konteksta za utvrđivanje značenja riječi

            Ima slučajeva da se jedna te ista riječ u Kur’anu spominje sa različitim značenjem. U tom slučaju željeno značenje te riječi na svakom mjestu određuje se pomoću konteksta. A kada kažemo kontekst mislimo na tekst ispred i iza određene riječi.

Kitab (knjiga)

Riječ kitab, naprimjer, u Kur’anu je navedena sa nekoliko različitih značenja, koja se mogu razlučiti samo na osnovu konteksta. (…) Tako možemo primijetiti da ona može značiti slijedeće:

1. Nekada znači: Kur’an, kao npr. u riječima Uzvišenog: “Ova Knjiga (kitab), u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je onima koji se budu Allaha bojali…” (El-Bekare, 2.); “On tebi objavljuje Knjigu (kitab), pravu istinu, koja prethodne potvrđuje…” (Alu ‘Imran, 3.); “Mi tebi objavljujemo Knjigu (kitab) kao objašnjenje za sve…” (En-Nahl, 89.)

2. Nekada označava Tevrat, kao npr. u riječima Uzvišenog: “A Musau smo Knjigu (kitab) dali i uputstvom je sinovima Israilovim učinili…” (El-Isra’, 2.); “Mi smo Musau uputstvo dali i sinovima Israilovim u nasljedstvo Knjigu (kitab) ostavili.” (Gafir, 53.)

3. Nekada ukazuje istovremeno i na Tevrat i na Indžil, kao npr. u riječima Uzvišenog: “I zato da ne kažete: ‘Knjiga (kitab) je objavljena dvjema vjeroispovijestima prije nas…'” (El-En’am, 156.) Kada god se u Kur’anu kaže: “O sljedbenici Knjige (kitab)”, “oni kojima je data Knjiga (kitab)”, ili: “Oni kojima smo dali Knjigu (kitab)”, misli se i na Tevrat i na Indžil.

U riječima Uzvišenog: “A tebi objavljujemo Knjigu (kitab), samu istinu, da potvrdi knjigu (kitab) prije objavljenu i da nad njom bdi.” (El-Maide, 48.) riječ kitab je spomenuta dva puta: prvi put ona ukazuje na Kur’an a drugi put na prethodne objave.

4. Nekada ona označava božanski tekst objavljen bilo kojem Allahovom poslaniku, bez preciziranja. Takav je npr. slučaj u riječima Uzvišenog: “Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjigu (kitab) i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali…” (El-Hadid, 25.); “Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu (kitab), samu istinu, da se po njoj sudi ljudima o onome u čemu se oni ne bi slagali.” (El-Bekare, 213.); „Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige (kitab), i u vjerovjesnike…“ (El-Bekare, 177.) Izrazom kitab ovdje se ne misli na određenu knjigu, nego na sve knjige koje je Allah objavio, a poznato je da je vjerovanje u sve Allahove objave jedan od temelja vjerovanja.

5. Nekada riječ kitab znači: Levhi-mahfuz (Čuvana ploča), u kojoj su zapisane sudbine svih stvorenja. Takav je slučaj u riječima Uzvišenog: “To u Knjizi (kitab) piše.” (El-Ahzab, 6.); “I nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi (kitab).” (El-En’am, 59.) Ovakvih primjera ima još u Kur’anu.

6. Nekada ona označava “ono što se piše”, tj. ono što pišu ruke i pera i u tom slučaju određeni član (el) ukazuje na vrstu, tj. knjigu općenito, a ne na neku određenu knjigu. Takav je npr. slučaj u riječima Uzvišenog: “A teško onima koji svojim rukama pišu knjigu (kitab), a zatim govore: ‘Evo, ovo je od Allaha’ – da bi za to korist neznatnu izvukli.” (El-Bekare, 79.)

7. Nekada se ona navodi kao glagolska imenica od glagola: katebe-jukatibu, a poznato je u gramatici da glagolska imenica od oblika: fa’ale-jufa’ilu može biti: fi’al, ili: mufa’aleh, kao što je npr. slučaj sa glagolom: katele-jukatilu-kital/mukateleh. Primjer za to imamo u riječima Uzvišenog: „A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe (kitab), ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite.“ (En-Nur, 33.)

Dakle, značenje riječi jebtegunel-kitabe u ovom ajetu jeste: koji traže dogovor sa vama o određenom iznosu koji će oni plaćati u ratama, da bi nakon toga postali slobodni ljudi.

8. Nekada se ona koristi u značenju glagolske imenice od glagola pisati, pa znači: pisanje perom. Takav je npr. slučaj u riječima Uzvišenog: “I poučit će ga pismu (kitab) i mudrosti, i Tevratu i Indžilu.” (Alu ‘Imran, 48.) Ibn Kesir i neki drugi mufessiri, tumačeći ovaj ajet, kažu: Jasno je da se ovdje riječju kitab misli na pisanje (kitabeh), jer se u nastavku spominje i Tevrat i Indžil. Pored toga, kod nabrajanja se radi o različitim stvarima, pa riječ kitab ovdje znači nešto drugo, a ne Tevrat ili Indžil.

9. Ponekad se ona koristi u značenju registratora u kojem se bilježe ljudska djela i koji će mu biti predočen na Sudnjem danu: “Čitaj knjigu (kitab) svoju, dosta ti je danas to što ćeš svoj račun polagati!” (El-Isra’, 14.) U tom značenju upotrijebljena je i u slijedećim riječima Uzvišenog: “I Knjiga (kitab) će biti postavljena i vidjet ćete griješnike prestravljene zbog onog što je u njoj. ‘Teško nama!’ – govorit će, ‘kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!'” (El-Kehf, 49.)

Pored tih, riječ kitab u Kur’anu se koristi i u drugim značenjima. Budući da ona ima toliko značenja, na svakom mjestu gdje je spomenuta njeno značenje će se utvrditi pomoću konteksta, kao što smo već spomenuli.

U nekim slučajevima ni kontekst ne može biti presudan, jer na jednom istom mjestu riječ može ukazivati na više značenja, pa se može i protumačiti na više načina.  Primjer za to jesu riječi Uzvišenog: „Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas – u Knjizi Mi nismo ništa izostavili – i sakupit će se poslije pred Gospodarom svojim.“ (El-En’am, 38.)

Dakle, pitanje je da li se ovdje riječju Knjiga misli na Kur’an, za kojeg Uzvišeni Allah kaže: „Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve…“ (En-Nahl, 89.), ili se misli na Levhi-mahfuz (čuvana ploča), o kojoj Uzvišeni kaže: „Sve smo Mi to u Knjizi jasno pobrojali.“ (Ja-sin, 12.) Kao što je to objasnio čuveni učenjak Ibnul-Kajjim u djelu „Miftahu dari’s-se’ade“, u ovom slučaju kontekst dozvoljava bilo koje od ta dva značenja.

Slijedeći primjer za to jesu riječi Uzvišenog: “On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi (kitab) i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (El-Džumu’a, 2.) U tom smislu ta riječ upotrijebljena je na nekoliko mjesta i u surama El-Bekare i Alu ‘Imran. Sada se postavlja pitanje: da li riječ kitab u tim slučajevima ukazuje na Kur’an ili na pisanje?

Dobro poznati stav po tome pitanju jeste da se time misli na Kur’an. Međutim, podučavanje Kur’anu može se razumjeti iz prvog dijela ajeta: “da im ajete Njegove kazuje…” Pored toga, u prilog drugom stavu može biti i činjenica da Kur’an ističe poučavanje peru u prvim ajetima objave, u suri El-‘Alek: “Koji poučava peru.” (El-‘Alek, 4.) Isto tako, na početku objave objavljene su i slijedeće riječi: “Nun. Tako mi pera i onoga što oni pišu…” (El-Kalem, 1.)

Međutim, neko može upitati: kako će ih Poslanik podučiti pisanju, kada on nije znao ni čitati ni pisati?

Odgovor na to pitanje jeste: Da je on i znao čitati i pisati, opet ih on ne bi lično podučavao, nego posredstvom drugih ljudi. Dakle, gore navedenim riječima hoće se reći da ih on treba podstaknuti, pozivati i osigurati sredstva pomoću kojih će oni izaći iz stanja nepismenosti i početi učiti i pisati. On je tako postupio sa mušricima koji su zarobljeni na Bedru, kada je odredio da im otkup bude to što će svaki od njih naučiti po desetero muslimanske djece čitati i pisati.

Iz knjige: “KAKO SE ODNOSITI PREMA KUR’ANU ČASNOM”

Autor: dr. Jusuf el-Karadavi

Prijevod: dr. Ahmed Adilović (Elči Ibrahim-pašina medresa Travnik) i Ahmed Hatunić (Behram-begova medresa Tuzla)

Izdavač: Elči Ibrahim-pašina medresa Travnik, 2012. godine.

akos.ba