Pridružte se Facebook stranici Kasim Dobrača
U javnosti se namjerno ili nenamjerno izostavlja činjenica da su bošnjački intelektualci bili izričito protiv svih devijantnih političkih ideja, koja se kose sa načelima islamskog vjerovanja. Naravno, fašizam i nacizam nemaju mjesta u islamu, pa stoga Kasim Dobrača u svom tekstu pod nazivom „Nacionalizam i patriotizam u islamu“ daje smjernice Bošnjacima kako se odnositi prema ovim totalitarnim režimima.
“Naime, ne može niko osporiti činjenicu, da u tumačenju pojma nacionalizma često ima nastranosti, isključivosti i pretjerivanja. To je onda, ako se postavi i usvoji teorija, da je nacionalnost najveća ljudska vrijednost, najveće dobro, koje stoji iznad vjere i etike, dobro kome se mora sve žrtvovati i u čijoj službi treba odobriti i opravdati svaku nepravdu, nasilje i zločin. Kad se, dakle, uspostavlja i proglašava egoizam i kult nacije, kojoj se pridaje značenje samostalnog bića, kao što je činio nacifašizam (Hitler u Njemačkoj, Musolini u Italiji i drugi manji fašistički pokreti po njihovom uzoru), prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad je, dakle, nacija sama po sebi uzeta kao vrhunski cilj, krajnji smisao i svrha cjelokupne društvene i kulturne djelatnosti.
Takav nacionalizam vodi bezobzirnu, divljački uništavajuću borbu za podčinjavanje drugih nacija i u toj borbi nemilosrdno gazi i uništava sva dobra, pa i živote drugih naroda, a često i svog vlastitog naroda, bilo neposredno ili posredno. To podčinjavanje drugih naroda može biti u vidu otimanja i prisvajanja tuđeg teritorija ili tuđih dobara, kao i u vidu nastojanja da se nekom drugom narodu negira ili uništi njegova kultura, ekonomija, politička ili nacionalna samostalnost u svrhu nametanja svoje kulture, ekonomije i politike, ili čak u svrhu svoje nacionalnosti, apsorbujući dotični narod u sebe. Pri tom je sasvim svejedno, da li se to sve čini javno i otvoreno, ili prikriveno, pod raznim parolama. To je fanatizam u nacionalizmu, fanatizam i pretjerivanje, koji navode na ugnjetavanje drugih i na uništavanje tuđih vrijednosti, dakle na postupke protiv prirodnih prava i dostojanstva čovjeka, što u stvari ponižava i same počinitelje. Nacionalizam u takvom obliku postaje izvor trvenja i mržnje među narodima, a time i izvor zla za sve.
Islam ne samo da ne prihvaća tako shvaćen nacionalizam, nego ga izričito i strogo osuđuje. Takav ekstremni nacionalizam u islamskoj literaturi nosi arapski naziv asabijjet ( العصبية ).
U jednom hadisu Muhammed alejhisselam kaže: “Ko pogine pod zastavom se zaslijepljenog nacionalizma (asabijjeta) ili pomažući isti, taj je umro barbarskom (neislamskom) smrću”. U drugom jednom hadisu on kaže: “Nije naš, ko propagira isključivi nacionalizam.” ( ليس منا من دعا بعصبية ).
To bi u stvari bila mržnja i rasna diskriminacija prema drugim narodima.
Islam osuđuje takav isključivi nacionalizam, jer je islam protiv svakog pretjerivanja, isključivosti, netrpeljivosti, a pogotovo protiv svakog ugnjetavanja, nasilja i nepravde, bilo prema svom, bilo prema nekom drugom narodu, iz ma kakvih razloga, ili u ma kakve svrhe. Tako je negiranje ili gaženje tuđeg prava i slobode, naprimjer slobode vjere, savjesti i uvjerenja iz ideoloških razloga i pobuda, osuđeno i nedopustivo po islamskom shvatanju, kao i iz nacionalističkih razloga. Islam je u tome potpuno dosljedan, pa zabranjuje nasilje i onda, kad bi ono bilo u njegovom interesu, nasilje prema drugima u njegovu korist. Poznato je – iako dovoljno nepriznato i u svijetu nezapaženo – veliko kur’ansko načelo:
لا اكراه في الدين
Nema nasilja u vjeri! (El-Bekare, 256)
Nacionalizam, dakle, koji bi bio sam sebi ideal, ideal iznad vjere i etike, nema mjesta u islamu. Naprotiv, on mora biti uređen oplemenjen vjerom i etikom, koje su glavne i vrhunske vrijednosti za čovjeka. U tom smislu imaju se shvatiti i gore navedene Muhammedove, Alejhisselam riječi, što ih je zrekao prilikom svog posljedjeg hadža, kao i one o Selmanu. Njima se u stvari samo odbacuje rasna diskriminacija i nacionalna netrpeljivost.
Pravilno pak shvaćen nacionalizam, tj. nacionalizam koji je plemenit, human, zdrav, koji podstiče na pozitivan rad za napredak i slobodu svoga naroda, bez nepravde, nasilja i nanošenja štete drugim narodima, – islam ne osuđuje, nego ga priznaje i cijeni. U uskoj vezi sa nacijom je i pojam domovina, jer je to mjesto, odnosno zemlja, gdje stanuje nacija, ili jedan narod. Islam uvažava naciju kao i domovinu, smatrajući da one predstavljaju stvarnost i vrijednost, koje su ljudima potrebne, da bi sebi osigurali i ostvarili slobodan život, rast i procvat, da bi se mogli osjetiti sigurnim i čvrstim na jednom pogodnom i čvrstom tlu pod nogama.
Nacija i domovina treba ljudima da pruže pažnju i mnoga druga dobra u kojima će osjetiti sigurnost i zaštićenost od svačijeg pritiska i nepravde i u kojima će se razviti njihova lična sloboda, smjelost i stvaralačka sposobnost, tako da sa voljom i radošću i sami pružaju pomoć i zaštitu drugima. Domovina i narod, uza sve one vrijednosti i dobra koja treba da nose u sebi i pri sebi, omogućavaju čovjeku pojedincu svestran slobodni razvitak. Otuda je ljubav prema svojoj domovini i naciji po islamu priznata ljudska i važna vjerska vrlina. To je patriotizam, koji islam uvažava i podržava.”
Za Akos.ba priredio: Admir Lisica
