Šta tebi znači džamija?

Podjelite ovaj post sa prijateljima...Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Nekada davno džamija bješe mjesto za molitvu, sastanke, dogovore, učenje, druženje; mjesto koje se zijaretilo da sretne trenutke podijelimo sa braćom i sestrama u islamu, mjesto koje se posjećivalo zbog  teških i tužnih povoda – Allahovom voljom i to moramo proći jer svi smo mi Njegovi i Njemu se vraćamo. Džamija je bila duhovna osa oko koje se odvijao naš cjelokupni život. Akika, prvi abdest, prvi namaz, mekteb, ženidba pa opet ispočetka: akika naše djece, polazak u mekteb…

Nekada davno ljudi bijahu povezani, ujedinjeni, a džamija mjesto njihovog okupljanja. Nisu izostajala ni sijela ni druženja poslije namaza, zajednički iftari, dočekivanje sehura uz zikr i nafile. Nekako je insan znao za Boga, ali nije zaboravljao ljude, i obrnuto. Sve umjereno (zlatna sredina u svemu), u ime Allaha. Na taj način bili su muslimani u safovima i u džamiji i izvan nje. Znalo se ko je hasta, koga valja obići, kome možeš i trebaš pomoći, kod koga je radost, a kod koga žalost.

Sjećam se tokom, a i netom poslije rata, kada bi cijelo selo ostalo pusto: sve staro i mlado, muško i žensko, krenulo bi na teravih-namaz učeći ilahije i tekbire. A poslije namaza, uz smijeh i šalu, vraćali se kućama. Sve džematile! Jednu noć izostaneš iz tog „džemata“ (radi opravdanog razloga) i svi se zabrinu te pitaju gdje si. Ali nije insan išao zbog toga što svi očekuju da ideš, već srčano, iz ljubavi prema džamiji, namazu i Allahu.

Šta nam se desilo? Nema „safova“ ni u džamiji ni izvan nje. Dođemo u džamiju, poredamo se rame uz rame, ali nema zajedništva. Svako svoju brigu brine, kao da svako sam za sebe klanja, ali eto onako reda radi smo u džamiji. Poslije namaza svako na svoju stranu pobjegne. Ne znamo, i ne želimo saznati, jedni drugima imena, a kamoli više od toga. No, smisao safa je da se ljudi (muškarci i žene) povežu, da solidarišu, da se zavole u ime Allaha, da tu sponu prenesu u svakodnevni život.

Obilazeći pojedine džemate, širom BiH, uvjerila sam se da takvog doživljaja džamije skoro više nema, ali želja i potreba  za njim postoji. Kroz razgovor sa ženama (vjerujem da je i kod muškaraca tako) osjeti se da muslimanima/muslimankama danas najviše treba zajedništva, bliskosti, povezanosti, treba im „saf“ i džemat u svakom pogledu.

Džamije su puste, otključaju se za vrijeme namaza, napune se od ramazana do ramazana. Imamo ogromnu želju i potrebu za druženjem, imamo mjesto (džamiju), pronašli bi mi i vremena … ali na tome ostaje. Kako smo pored tolike pismenosti, godina školovanja i diploma postali nerječiti, mucavci, nesposobni da pozovemo braću i sestre da se vratimo džamijama?! Zar je toliko teško dogovoriti se da klanjamo akšam-namaz (banaliziram), poslije ostanemo u džamiji i da se uz kahvu i čaj upoznamo?! Pa postepeno osmisliti češća druženja, predavanja, izlete, posjete drugim džematima, uvezati se u jedan veliki džemat.

Kad se upoznate, pronaći ćete sve što vam treba. Znam za mnogo takvih slučajeva, evo samo nekoliko: dvije djevojke su se dogovorile da jedna drugoj daju instrukcije – jednoj je trebala pomoć oko matematike, a drugoj engleski jezik; jedan momak se ponudio da djecu u džematu podučava karateu; jedna nezaposlena hanuma čuva djecu svojim komšijama dok rade…

Ko zna, možda baš na takvom druženju upoznate budućeg poslodavca, supružnika,  nekog ko vam može pomoći oko učenja, ko vam može pripaziti djecu kad vam zatreba, nekog ko vas razumije i sa kim možete podijeliti svoje probleme…

Ne smijemo čekati da neko drugi nešto osmisli i pokrene, budimo mi ti koji će učiniti prvi korak. Učinit ćemo veliku uslugu mnogima koji potajno žele isto ali nemaju hrabrosti biti inicijativni. Možda u početku neće biti onako kako mi očekujemo, ali bitno je da postoji marljiva grupica koja će raditi na tome. Iskrenim nijetom i ustrajnošću broj će stalno rasti, i Allahovom milošću, napravit ćemo „safove“ kako u džamiji tako i izvan nje.

Trenutna situacija ne sluti na dobro, baš kao što izjavi jedna mlada, a mudra žena: „Ako se džamije svedu na to da budu samo mjesto za namaz, još malo ćemo ih moći zaključati i pretvoriti u muzeje.“

  Autorica: Amela Melkić Akos.ba